Sretan i blagoslovljen Božić!

Drago braćo i sestre,

Ovih dana sam naišao na jednu božićnu čestitku koja glasi:“ Božić nosi poruku koja je univerzalne naravi - to je poruka našeg zajedništva, suradnje, mira, ljubavi, tolerancije, razumijevanja.“

U potpunosti demantiram ovu poruku. Božić nije vrijeme slanja univerzalnih poruka kao gore navedenih. Božić je vraćanje na izvore gore navedenih vrijednosti. Tko je izvor zajedništvu? Tko je izvor suradnji? Tko je izvor miru? Tko je izvor ljubavi? Tko je izvor toleranciji? Tko je izvor razumijevanju? Po pitanjima možemo zaključiti jedno - da se radi o nekome, a ne o nečemu. Taj netko je ISUS KRIST. Zbog njega slavimo taj Božić - On je izvor svemu, po Njemu je sve stvoreno i po Njemu sve postoji. Zato Božić je zajedništvo, mir, suradnja, ljubav, tolerancija, razumijevanje - ako mislimo na AUTORA ovih vrijednosti. Ponavljam to je Isus Krist i nitko DRUGI.

Današnji dan i ovaj svetac i mučenik sv. Stjepan dokaz je da moramo tražiti autora svih vrijednosti. Jučer smo proslavili rođendan našega Kralja, a danas slavimo pobjedničko mučenje njegova vojnika.Jučer Kralj odjeven u tjelesno ruho, iziđe iz dvora djevičanske utrobe da milostivo pohodi ovaj svijet, a danas vojnik iziđe iz svoga tijela da se pobjednički preseli u nebo.

Taj Kralj dolazi radi nas ponizan ali nije mogao doći praznih ruku – velike dare donije svojim vojnicima ne samo da ih nadari nego da ih oduševi za borbu do pobjede. Donio je sa sobom dar ljubavi koja ljude privodi u zajedništvo Presvetoga Trojstva – zajedništvo u Božanstvu.

DARIVAJUĆI NAS ON NIJE OSIROMAŠIO, NEGO JE SIROMAŠTVO SVOJIH VJERNIKA ČUDESNO OBOGATIO A SAM JE OSTAO PUN NEISCRPNA BLAGA.

LJUBAV DAKLE , ŠTO KRISTA DOVEDE NA ZEMLJU – STJEPANA PODIŽE SA ZEMLJE NA NEBO.

TRI PORUKE NAKON OVOG KRATKOG RAZMIŠLJANJA –

1.Oboružati se ljubavlju – s njom nam Stjepan govori da se može pobjediti sve i svakoga – samo ne nadmašiti svoga Kralja – ali Kralj nadmašuje naše mogućnosti svojim Svetim Duhom, svojom ljubavlju.

2.Ljubav koja dolazi od Boga, Stjepan nam govori da nam daje snagu i hrabrost da molimo za svoje neprijatelje, progonitelje, one koji nas mrze, koji nas ne podnose, koji nam žele dobro i još važnije da ne ustuknemo u svjedočanstvu – da se ne povučemo.

3.Ljubav – govori nam  Savao koji svjedoči Stjepanovu ubojstvu da se možemo obratiti i vratiti na pravi put i ne stidjeti se svoje prošlosti. Prije svega ljubav Božja prema Stjepanu potiče Njega samoga da je radikalno živi te na taj način pomaže Savlu da se obrati, da doživi života Boga.

Ljubav je izvor svega – ona obraća – vraća Bogu – izvrsna je utvrda – put koji vodi k nebu – ona vodi - štiti – privodi.

Odvažno čuvajmo čistu ljubav, uzajamno je jedni drugima iskazujte i u njoj napredujte.

Došašće - vrijeme isčekivanja

Dragi braćo i sestre, dragi mladi!

Nakon duže pauze našao sam vremena da podijelim s vama par razmišljanja, potaknut posebno ovim novim liturgijskim vremenom  Došašća. To je vrijeme u kojem se posebno pripremamo za Božić, razmišljamo o Kristovom rođenju, Kristovom utjelovljenju. To je milosno vrijeme, vrijeme susreta Boga i čovjeka, vrijeme novoga saveza Boga s čovjekom po Kristu Sinu Božjemu u Duhu Svetomu. Došašće je vrijeme ljudskoga „isčekivanja“. To isčekivanje čovjeka čini posebnim, spretnim, ispunjenim, usmjerenim prema nečemu novomu. To je ujedno i vrijeme upoznavanja Onoga koji dolazi, Onoga zbog čega ja isčekujem. Zašto ja isčekujem? Tko je Taj koga ja isčekujem?

Prvo što bih još jednom htio naglasiti ljepotu liturgijskog vremena: S liturgijskim vremenom Došašća započinjemo još jednu u nizu liturgijskih godina. Za razliku od građanske godine, koja je nastavak našega života i svaki prijelaz u Novu godinu, barem bi tako trebalo biti, čini nas starijima, odgovornijima, zrelijima. Htjeli mi to priznati li ne mi idemo prema starosti i smrti. Ovaj svijet nas zato želi učiniti mladima što je duže moguće, želi da izgledamo mladoliko kada smo mladi, kada smo u srednjoj dobi i kada smo u takozvanoj trećoj dobi, a danas se u nekim zemljama govori i o četvrtoj dobi. Dakle, svijet danas želi od čovjeka napraviti robota, ? Da li je to doista moguće?

Dok ova liturgijska godina, iako je  na prvi pogled uvijek jedna te ista, dakle: Vrijeme Došašća, Božićno vrijeme, Korizma, Uskrsno vrijeme, vrijeme kroz godinu...nas podsjeća na nešto doista važno. Ona daje čovjeku dimenziju živosti, bio on vjernik ili ne, ali vjerniku doista daje puno. Usudio bih se reći da je to vrijeme provokacije i to Božje provokacije prema čovjeku. Vrijeme preispitivanja? Tko sam ja? Odakle dolazim? Kamo Idem? Koga isčekujem. Što za mene znači Božić? Uskrs? – tko je zapravo za mene Bog?

U ovom uvodu sam htio dati naglasak na opće stanje, pogled na sve ono što se događa oko nas. Želim sada dublje ući u ovo mistično vrijeme Došašća. Dvije vrste isčekivanja možemo vidjeti u ovom vremenu došašća i to:

1. Isčekujemo Božje rođenje, utjelovljenje, Kristov rođendan. Isčekujemo taj dan kad ćemo svi zajedno sudjelovati na Sv. misi, zajedno sjesti za obiteljski stol i blagovati, družiti se, biti radosni, ujedinjeni. To sve zbog rođenja Isusa Krista. Ali da bi to naše isčekivanje bilo životno, dakle preneseno u naš svakodnevni život nije dovoljno prisjetiti se samo Kristova rođenja. Trebamo poznavati Isusa. To je Mesija kojeg cijeli stari zavijet naviješta, usudio bih se reći Stari zavijet isčekuje Mesiju kojeg će Bog – Otac poslati svim narodima, posebno izabranom narodu, onumu koji prihvati toga Mesiju. To isčekivanje vidimo kao jedan Božji dar, Božju inicijativu. Mi isčekujemo jer to Bog želi, On šalje svoga Sina. Kristov život i sve ono što je činio čovjeku pomaže da spozna jednu važnu istinu. Krist je došao i dolazio ponovo da nas spasi.

2. Druga karakteristika ovog vremena Došašća jest ta da mi isčekujemo drugi Kristov dolazak. On nam je nepoznanica kao i Kristov prvi dolazak. Liturgija nas potiče da podignemo oči k nebu, da vapijemo za Bogom. Liturgija nas na savršen način kroz čitanja uvodi u otajstvo Kristove prisutnosti i njegova drugoga dolaska.  Kada će to biti i što nam je činiti da Krista dočekamo?

Ova nedjelja nas potiče na vrlo jednostavan čin u životu. Budni budite. Biti budni uvijek, ne samo u trenutnku kada znam da netko dolazi, nego uvijek. O kakvoj vrsti budnosti se govori? Sigurno nije ona naša tjelesna budnost. U kojoj bi trebali umanjiti sebi san i odmor u zamjenu za budnost. Govori se o jednoj posebnoj duhovnoj budnosti. Duhovna budnost je ona koja nas uvodi u zajedništo s Bogom. Ona koja nam daje mir u srcu i dušu. Ona koja ispunja naš dan radošću i srećom. Zato kad Isus govori Budni budite – želi reći – ne brini se o onomu što će se dogoditi ili kako će se dogoditi. Na tebi je da ovaj trenutak budeš budan/a i tako biti spreman/ na Kristov dolazak.

Evo konkretnog savjeta: Oslobodimo  svoju dušu od grijeha, pakosti i ljudskih slabosti. Naoružajmo se Gospodinom Isusom Kristom, on koji je naš Spasitelj i Otkupitelj. On koji pobjeđuje grijeh može i nas izvaditi iz ponora tame i uvesti nas u svijetlo svoje blizine. Dobro se ispovijedimo kako bi budni i slobodni počeli radosno isčekivati Njega koji dolazi. Neka vam je svima blagoslovljeno ovo vrijeme iskčekivanja. 

Kristov pogled ljubavi i praštanja

Želim iskoristiti ovo evanđelje za nastavak o temi o kojoj sam pisao u predhodnom članku vezano za odluku. Ovaj dio evanđelja jasno govori koja je kršćanska odluka, što je zapravo važno u našem životu.  Što znači na kršćanski način donijeti odluku? Vjerovali ili ne, Zakej nam vrlo jasno govori što nam je činiti: ŽELJETI VIDJETI ISUSA – OSTALO PREPUSTITI ISUSU.

Evanđelje po Luki opisuje na vrlo jasan način javni život Isusa Krista kao veliki i dugi put prema Jeruzalemu gdje će biti pribijen na Križ te uskrsnućem pobjednik nad grijehom i smrću. Evanđelje od prošle nedjelje poziva svakoga čovjeka na kontemplaciju i razmatranje Kristova pogleda. Njegove ljubavi i milosrđa koje ima prema svakome čovjeku. Luka jasno prenosi Kristove riječi: Danas mi je boraviti u tvome domu. Ovaj „danas“ govori aktualnost ovoga Evanđelja, dakle ne govori se samo o jednoj povijesnoj situaciji nego Krist je i danas živ i govori svakome od nas: Danas mi je blagovati u tvome domu, danas mi je biti za tvojim stolom. U tom duhu izdvojio bi tri važne stvarnosti koje su vidljive u ovom evnađelju koje nas mogu potaknuti na aktualizaciju evanđelja: mjesto, Zakej i sam Isus.

Mjesto je Jerihon. To je zadnja Isusova stanica prije ulaska u Jeruzalem. Luka to više puta naglašava kroz svoje svjedočanstvo. Time nas želi potaknuti da razmišljamo što Krist čina za nas i što bi mi na tom putu trebali činiti. Jerihon se nalazi čak preko 200 metara ispod razine mora. To je zanimljiva činjenica da Krist prije uzlaska u Jeruzalem silazi u Jerihon. Kao da želi još jednom proći dnom dna da pokupi sve one koje mu je Otac ostavio. Njegov silazak u Jerihon je slika njegova utjelovljenja, gdje on bogat postaje siromašan da nas svojim siromaštvom obogati. Njegov silazak znači za Zakeja gledati u visine. Isus od Jerihona čini mjesto Božje objave. Kako se objavljuje?

Zakej je onaj koji nam pomaže shvatiti Božju logiku objavljivanja i djelovanja. Zakej je nadcarinik uz to i bogat. Ima sve ono što mu ne ide u prilog kod običnih ljudi. Nije prihvaćen u društvu. Bavi se novcem, uzima porez, radi za cara, krade... Ali ima u sebi nešto što je nevidljivo ljudima toga vremena, a to je da ipak ima srce otvoreno za promjene, za obraćenje. To je njegovim sugrađanima nepojmljivo. Zato ga svi ruže i grde kada se počeo penjati na tu smokvu da vidi Isusa. Njegova želja da vidi Isusa nadilazi te ljudske prigovore, ogovaranje i prijetnje. Zakej premda bogat traži pravu sreću, radost, ljubav. Gdje ju nalazi?

Evo ga, treća stvarnost jako važna jest osoba Isusa Krista. Zakej riješenje svojih problema vidi i pronalazi u pogledu Isusa Krista. Nije Zakej taj koji se približava Isusu, nego je Isus taj koji gleda Zakeja. Koji ga svojim pogledom čisti iznutra. Zakej u pogledu Isusa Krista spoznaje sebe. Upoznaje važnost svoga života a to je da treba blagovati s Isusom. Kristov pogled pun ljubavi, praštanja, milosti Zakeju otvara vrata njegova srca da primi Gospodina ne samo u svoj dom, nego u svoje srce. Srce koje je nakon tog pogleda spremno na konkretnu žrtvu i to: Polovinu svoga imanja dajem siromasima, a ako sam kojim slučajem nekoga pokrao ili uvrijedio vraćam četvrestruko. Ne trebamo se diviti Zakeju koji ovako svjedoči svoje obraćenje. Trebamo se diviti pogledu Isusa Krista. Pogled je taj koji pomaže Zakeju da spozna istinu.

Zakej dobiva veliku nagradu jer je bio otvoren za suradnju, za milost Božju. Nagrada je da je u ovaj dom došlo spasenje, otkupljenje, oproštenje. Zakej svojim odgovorom i suradnjom otkriva još jednom poslanje Sina Božjega i to: da je Sin Božji došao potražiti i spasiti izgubljeno. 

Budimo poput Zakeja. Otvorimo svoje srce Kristovom pogledu ljubavi i praštanja. Doživimo obraćenje srca. Prihvatimo Krista za našim obiteljskim stolom. Neka Krist doista bude dragi gost svakome od nas. Biti gledan Kristovim očima znači biti spreman djelima živjeti svoju vjeru. Tražiti Božje oproštenje, tražiti oproštenje od drugih i oprostiti drugima. Vraćajući se na početak ovog teksta želim još jednom naglasiti važnost želje koja je u nama i koju trebamo ostvariti i u djelo pretvoriti. Ta naša želja u nama mora prijeći preko svih prepreka ovoga svijeta da bi došla do njezina ostvarenja. Zašto? Jer naše srce čezne samo za višim stvarima, a više stvari nitko drugi osim Boga ne može ostvariti. Bog je onaj koji ispunja želje našega srca. Mi samo trebamo željeti, a on svojim pogledom nas ispunja i vodi na pravi put. Put spasenja. Put Krista koji voli i ljubi. Neka nas doista njegov pogled ljubavi ispuni u življenju naše svakodnevice i potakne na djela ljubavi prema svima. 

Zašto donositi ODLUKU?

Naš život sam po sebi nosi u sebi puno raznih iznenađenja koja nas znaju obradovati, učiniti nas sretnima ali na žalost i rastužiti nas i učiniti nas  na trenutke nesposobnima za bilo kakva pozitivna iskustva. Često se pitamo zašto nam se to događa? Na ta pitanja ne možemo istoga trena odgovoriti. Potrebno je pričekati. Ali da bi pronašli pravi smisao tih takozvanih iznenađenja nudim jedno razmišljanje: U životu je važno donijeti odluku. To je trenutak u kojem ja, sportski rečeno, stanem na loptu, dignem glavu i pogledam gdje uputiti loptu da bude najkorisnija za nastavak te akcije. Tako je i u našem životu. Odluka usmjerava moj život tamo gdje je najbolje za mene, tamo gdje se nalazi moje blago. 

Što mi se konkretno nudi, daje donošenjem odluke? Dvije stvari jako važne. Prva je da donošenjem odluke postajem svjestan situacije u kojoj se nalazim. Spreman sam čitati znakove vremena. Želim sam  sebe potaknuti na maksimlano dobro korištenje vremena koje imam na raspolaganju. Dakle, učiniti život ljepšim, radosnijim i dinamičnijim. To znači odlučiti odgajati svoje misli, riječi, djela po jednom principu. Ne živjeti iz dana u dan, nego imati jedan plan i program koji je u skladu s vrijednostima kojima živim i stvarima koje mi pokazuju pravi put. Drugo jako važno jest da: donošenjem odluke stavljam sebi jedan cilj. Npr: želim biti svećenik. To je jedna odluka, donešena u ovom trenutku ali usmjerena ka budućnosti. To je ujedno odluka i cilj. Dakle, imati cilj znači već odlučiti kojim putem ići da bi se ostvario u životu. Čovjek bez cilja je čovjek bez budućnosti. Postaje lutalica ovoga svijeta. U starom zavjetu Bog obećaje posebnu zemlju svome narodu. Narod koji prihvaća tu Božju ponudu – taj Božji dar postaje odluka naroda, a ujedno i cilj. Preko svoga Sina nama daje Put, Istinu i Život. Onaj tko izabere Sina – bira sebi vječni život. Pitanje koje si možemo postaviti kako živjeti od odluke do cilja, toga se puta plašimo. Mi se zamaramo vremenskim razmakom između te dvije stvarnosti, uplašimo se dužine puta i poteškoća na tom putu. Zato naša odluka traje kratko i neefikasna je zbog straha u neuspjeh. Pa što ako ne uspijem? Ako mi se dogodi peh? Imam taj težak ispiti, neću moći? Toliko negativno razmišljamo da naša odluka skoro pa nestane u tom strahu. Što je važno? Važno je ne bojati se odluke. Odluka nije nešto negativno. Ona u sebi nosi pozitivan naboj. Dakle, npr. onaj tko se odlučio poći za svećenika, on se nije odrekao žena, nego je on donio odluku da će biti svećenik. A biti svećenik zahtjeva odricanje. Ali to odricanje ne smije biti stavljeno ispred odluke. Jer odluka mora biti ono što ona jest. Pozitivno djelovati na moj život. Pomoći mi da se ostvarim u životu, a ne da uništim svoj život. Zato dragi čitatelji donijeti odluku znači: voljeti se, poštivati se, biti uspiješan, biti radostan, biti Kristov. To znači staviti sebi cilj i svim silama Božjim i ljudskim doći do toga cilja. Odluka ne podnosi plašljive i bojažljive ljude, ne podnosi „sutra ću“. Odluka poziva da ovaj trenutak živim dobro, da ovaj trenutak činim pravu stvar. Zato ne bojte se donositi odluke. Ne bojte se žrtve koju odluka i cilj zahtjevaju....nastavak slijedi (naglasak će biti na kršćansku odluku, što znači kada jedan kršćanin donese odluku, vidimo se uskoro).

VJERA I SLUŽENJE

U ovoj 27. nedjelji kroz godinu središnja tema je vjera i služenje. Nakon Kristovih opomena da naše srce ne smije biti zatočeno ovezemaljskim prolaznim stvarima nego biti slobodno za nebeske stvari, Riječ Božja nas želi posebno ohrabriti kako živjeti u trenutcima kušnje i napasti. Zapravo nam pomaže da otkrijemo još više i dublje što je pravo kršćanstvo i kako u njemu ustrajati.

PRAVEDNIK ĆE OD SVOJE VJERE ŽIVJETI

Prorok Habakuk traži, pita, iziskuje od Boga da djeluje na sve nepravde i zlo koje se događa. Traži od Boga da ne dopusti da se svo to zlo tako brzo razvija i da napada čovjeka sa svih strana. Ova Habakukova jadikovka ili molitva često je i naša jadikovka. Često i mi znamo u trenucima kušnje, patnje, boli, napasti, tražiti od Boga da nas oslobodi svih tih napasti. Svega toga što nas pritišće, što ubija život u nama, a ne tražimo pomoć da nam da snagu da to nosimo, prihvatimo. Tražimo čarobno rješenje svih tih problema. Dok Božji odgovor na sve ovo je neočekivan. Iako je situacija više nego loša, Bog poziva na jedan poseban trud i zalaganje i to: „Ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako,čekaj jer odista će doći i neće zakasniti! Gle, propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti." 

Poruka je vrlo jasna: Imaš problema? Događaju ti se čudne stvari?  Ok! Prihvati ih. Smiri se, pričekaj, ne paničari. Bog je tu. Ne napušta te. U svoj toj negativnoj zbrci čuvaj dušu i srce. Budi pravednik – jer to ti osigurava život, spas, mir. Kad sam bio u kušnji, kakva mi je vjera bila? Jesam ju prilagodio određenoj situaciji ili sam se doista držao onih zapovijedi koje učvršćuju moju vjeru?

NE STIDI SE SVOJE VJERE

U istom duhu Bog svoju poruku šalje preko našega simpatičnog sv. Pavla koji govori Timoteju, bratu u Kristu. Ohrabruje Timoteja u njegovu nastojanju da očuva vjeru te ohrabri i vodi cijelu zajednicu. Bog ne šalje duha bojažljivosti. Ne šalje nam duha koji će se zajedno s nama skrivati ili prilagođavati Sotoni. Ne želi od nas učiniti plašljive ljude, ljude bez stava i identiteta. Bog nas želi učiniti jakima. Zato šalje Duha ljubavi, odvažnosti, hrabrosti. Duh kojeg primamo ne smije nas i ne može nas učiniti zatvorenim ljudima, samo onima koji misle na sebe. Koji privatiziraju vjeru. Ne. To Bog ne želi i to nije u opisu njegova identita i poslanja. Primamo Duha života, Duha koji nam otkriva svu ljepotu Božje stvarnosti. Pavao zato  poziva Timoteja da ne padne u jednu napast, a to je da stid ili sram zavlada u njegovu životu zbog imena našega Gospodina Isusa Krista. Ne stidi se. Čak naprotiv, budi ohrabren tim svjedočastvom. Bog ne treba plašljive ljude. One koji se na svaki pokret neprijatelja (sotone) sklanjaju u mišju rupu, popuštaju pred svjedočanstvima ovoga svijeta. 

U svoj toj zbrci koju smo vidjeli u prvom čitanju prepoznajemo ipak Božji poziv na smirenost i strpljivost, a preko Pavla dobivamo još dublje značenje a to je da je Bog aktivan i u trenucima naše kušnje i slabosti. On djeluje kada nam se čini najudaljenijim. Što je čovjeku činiti u tom trenutku. Evanđelje je odgovor na to pitanje.

UMNOŽI NAM VJERU

Učenici traže danas od svoga učitelja da učini nešto zanimljivo i to: Umnoži nam vjeru. To ne znači da učenici nemaju vjere. Nego prokušana raznim kušnjama vjera im je slaba, izgubila je na snazi i učinkovitosti. Vjerojatno zbog straha od neuspijeha, od ljudskih slabosti. Zato učenici traže od Isusa da im umnoži vjeru. Da ih učini sigurnima. Sposobnima za život i rad. Za njihovo apostolsko djelovanje. Potpunu snagu dobit će nakon smrti i uskrnuća. Na dan silaska Duha Svetoga. Postavljamo si pitanje: a što do tada? Isus učenicima odgovora vrlo jednostavno što vrijedi danas  za svakoga od nas, a to je: Gospodaru (Isus govori da je riječ o njima) te njihovom sluzi poručuje: zar duguje zahvalnost sluzi za ono što mu je bilo naređeno. Opet Isus koristi sliku svakodnevnog života da nas uvede u vječni život. Želi nam reći da se samo uz Božju milost i pomoć možemo spasiti. Sami sebe ne možemo dovesti do vječnosti. Samo On to može.  I nastavlja: tako i vi kad izvršite što vam je naređeno, recite: sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili učiniti.

Što je vjera? To je pitanje na koje svatko od nas ljudi može odgovoriti svojim životom. Izgleda da ima vjera onoliko koliko ima i ljudi. Iako postoji ta različitost u pristupu vjeri, ipak ima nešto što čini tu vjeru posebnom. Jer vjerovati znači pouzdati se u nekoga, imati povjerenja. Vjera je dar s neba. Abraham je primjer u kojem moli za milosni dar, dobiva taj dar, te Bog ga zove da taj dar vrati njemu. Abraham u toj svojoj vjeri: Bog dao, Bog uzeo, čini nešto savršeno. S velikim pouzdanjem u Boga i njegovu milost i providnost čini sve ono što Bog traži od njega. E, to je čovjek vjere. On tim činom postaje praotac naše vjere, postaje naš učitelj, otac vjere. U Novom Zavjetu imamo Blaženu Djevicu Mariju. Čisti primjer vjere koja nadilazi ljudske kalkulacije zbrajanja i oduzimanja. Marijino nije slijepo vjerovanje, nego vjerovanje s povjerenjem, s pouzdanjem.

Vjera nije traženje nekoga svoga Boga u kojem ću se ja osjećati dobro. Vjera je slijediti Boga koji preko svoga Sina objavljuje nam Božje sinovstvo, a vodi nas Duhom Svetim da sveto živimo to Sinovsto. Zato vjerovati u Boga znači vršiti njegove zapovijedi. Prepoznati njegovu milost, blizinu i ljubav u našem životu. Vjerovati znači predati se Bogu i dopustiti da nas svojom riječju i sakramentima oblikuje po svojoj ljubavi. Zato je vjera odgovor na Božji poziv. Vjera u Isusa Krista zahtjeva vršenje Božji zapovijedi kroz služenje drugima i pomaganje drugome.

Neka naša molba Isusu bude upućena poput molbe  apostola. Umnoži nam vjeru. Svoga Duha Gospodine pošalji da nas učvrsti u vjeri u kojoj je i po kojoj je tvoj Sin dao život za nas.

Život siromaha i bogataša se nastavlja

U evanđelju od prošle nedjelje (Lk 16,1-13), Isus nas još jednom jasno poziva da razmislimo o opasnostima koje proizlaze iz nekorektnog i nepažljivog korištenja bogatstva. Tko su zapravo bogati? U prvom čitanju prorok Amos sedam stoljeća prije Krista govori tko su bogataši, koje su njihove privilegije i što oni čine. To su oni čije uživanje u bogatstvu omalovažava drugoga čovjeka. Ne dopuštaju da se drugi ostvari u životu. Bogataši su oni koji sjede u foteljama, piju vino iz velikih čaša, ali ne vide one koji propadaju i umiru jer nemaju kruh za život. Po proroku Amosu bogati su puni egoizma, misle samo na sebe. Potaknuti porukom proroka Amosa molimo Gospodina da nas oslobodi od svake vrste egoizma i krive navezanosti na stvari i osobe. Budimo djeca slobode Božje koja traže svoje bogatsvo u Isusu Kristu. Zato nam sv. Pavao, koji piše Timoteju,  pokazuje put kojim nam je ići i što činiti, za čim čeznuti. Pavao govori: bježite od ovih stvari i tražite pravdu, vjeru, ljubav, strpljivost. Svim sredstvima se borite da zadobijete VJEČNI ŽIVOT. Pavao nas uvodi u novo otajstvo našega života,a to je život nakon smrti. On doista biranim riječima ohrabruje Timoteja, a i svakoga vjernika, govoreći  o Bogu kao darovatelju života, te o Kristovu svjedočanstvu i o njegovom drugom dolasku. Pavao govori o vječnim i neprolaznim stvarima. Zbog toga neka naš život i naše svjedočenje i djelovanje bude usmjereno prema životu koji  daje Otac Nebeski u svome Sinu, koji iz ljubavi daje svoj život za naše spasnje.

U Evanđelju po Luki (Lk, 16,19-31), Isus govori prispodobu o bogatašu i siromahu. Bogataš je onaj koji uživa u svome bogatstvu. On  se zatvara u svoje bogatstvo koje mu ne dopušta da se otvori prema drugima i potrebitima nego samo jača svoj egoizam i svoju ovozemnu sigurnost. Opisujući siromaha Isus govori o njegovoj socijalnoj bijedi, odbačenosti, siromaštvu. Isus se ne zadržava na ovim vrlo jasnim činjenicama, nego nastavlja svoje razmišljanje govoreći:  Život siromaha i bogataša se nastavlja. Ne prestaje sa smrću.

Događa se ono što nitko nije očekivao. Siromah koji ima i svoje  ime: Lazar i koji je živio u bijedi i siromaštvu, sada se nalazi u rukama Abrahamovim i uživa svu milinu Božje milosti. Dok bogataš zbog svoje raskoši u prvome životu sada podnosi veliku muku i bol. S ovim nas Gospodin želi potaknuti da razmišljamo o načinu našega života ovdje na zemlji. Isplati se žrtvovati, podnijeti muku, patnju, bol, nepravdu, ponižavanje zbog imena Isusova, da nas Njegovo ime u ovom životu i nakon smrti proslavi, uzdigne i pokaže pravo lice Boga živoga. Kao što vidimo, bogatstvo doista može biti prepreka u mome odnosu prema drugima ali i u mome odnosu prema Bogu. Bogataš moli da netko od mrtvih ode njegovoj braći i pozove ih da se obrate i da ne žive kao što je on živio, da i njih ne bi zadesila ista kazna. Odgovor koji čuje bogataš nimalo ga ne ohrabruje nego ga još više baca u ponor i tugu; ako oni nisu spremni slušati glas proroka koji govori da se treba vratiti na pravi put, neće ni u trenutku ako netko od mrtvih ustane i pozove ih na obraćenje. Božji znakvi nisu znakovi ovoga svijeta. Božji put nije put propasti nego slave. Ne dozvolimo, draga braćo i sestre, da naše srce zarobi bogatsvo ovoga svijeta. Neka nas u svemu tome prati zagovor Blažene Djevice Marije koja je bogata milosću Božojm te potaknuti primjerom sv. Ivana Bosca odvažno služimo drugima, a posebno mladima i potrebitima.  

Papa emeritus Benedikt XVI. u pismu poznatom znanstveniku: ‘Sebični gen Richarda Dawkinsa je znanstvena fantastika’

Iako s nekoliko godina zakašnjenja papa u miru Benedikt XVI. izravno odgovara na jedno neizravno pismo, u obliku knjige talijanskog pisca i matematičara Piergiorgia Odifreddija pod nazivom „Caro papa, ti scrivo“ (Pišem ti, dragi Papa) iz 2011. I čini to na 11 stranica teksta, koji je manjim dijelom objavio talijanski dnevnik „La Repubblica“, a koje će Odifreddi u cijelosti objaviti u svojoj sljedećoj knjizi. Matematičar na svom blogu priznaje da je bio vrlo iznenađen i uzbuđen dobivši Benediktovo pismo, poslano 30. kolovoza i primljeno 3. rujna, te da je kašnjenje u njegovom objavljivanju rezultat provjere želi li ga Papa u miru zadržati privatnim ili ne. Tekst objavljen u „La Repubblica“ objavljujemo u cijelosti.

Veleučeni gospodine profesore Odifreddi, (…) želio bih Vam zahvaliti što ste nastojali do u pojedinosti se suočiti s mojom knjigom, a tako i s mojom vjerom; upravo je to velikim dijelom ono što je bila moja namjera u govoru Rimskoj kuriji prigodom Božića 2009. Moram zahvaliti i na poštenom načinu na koji ste obrađivali moj tekst, nastojeći mu iskreno pridati ispravnu vrijednost.

Moj sud o Vašoj knjizi u njezinoj cjelokupnosti je, međutim, u sebi prilično protivan. Pročitao sam neke njezine dijelove s užitkom i koristi. U drugim sam dijelovima, naprotiv, ostao začuđen određenom agresivnošću i nesmotrenošću obrazlaganja.

Više puta mi napominjete da je teologija znanstvena fantastika. S tim u svezi, čudim ste što ipak držite moju knjigu dostojnom jedne takve detaljne rasprave. Dopustite mi da u svezi s tim pitanjem predložim četiri točke:

1. Je li ispravno tvrditi da je “znanost” u najužem smislu riječi samo matematika, dok sam od Vas naučio da bi i tu trebalo praviti razliku još između aritmetike i geometrije. U svim specifičnim materijama znanstvenost ima svaki puta vlastiti oblik, ovisno o osobitosti svog objekta. Bitno je da primjenjuje metodu koja je provjerljiva, isključuje samovolju te jamči racionalnost u različitim odgovarajućim načinima primjene.

2. Vi biste barem trebali priznati da je, na području povijesti te filozofske misli, teologija dala dugotrajne rezultate.

3. Važna uloga teologije je održati religiju povezanu s razumom, a razum s religijom. Obje uloge su od bitne važnosti za čovječanstvo. U svom sam razgovoru s Habermasom pokazao da postoje patologije religije i – ništa manje opasne – patologije razuma. Oboje imaju potrebu jedno za drugim, a držati ih neprestano povezanima važna je zadaća teologije.

4. Znanstvena fantastika postoji, s druge strane, na području mnogih znanosti. To što Vi izlažete o teorijama oko početka i kraja svijeta u Heisenbergu, Schrödingeru itd., to bih opisao kao znanstvenu fantastiku u dobrom smislu: to su vizije i predviđanja, da se dođe do prave spoznaje, ali su, zapravo, samo mašta kojom se pokušavamo približiti stvarnosti. Postoji, uostalom, znanstvena fantastika u velikom stilu upravo unutar teorije evolucije. Sebični gen Richarda Dawkinsa je klasični primjer znanstvene fantastike. Veliki Jacques Monod je napisao rečenice koje bi sigurno on sam uvrstio u svoje djelo samo kao znanstvenu fantastiku. Citiram: “Pojavljivanje kopnenih kralježnjaka… vlastiti postanak vuče iz činjenice da je primitivna riba ‘odabrala’ poći istraživati zemlju, ali na kojoj se nije bila u stanju kretati osim skačući na nespretan način i stvarajući tako, kao posljedicu, promjenu ponašanja, selektivni pritisak pod kojim su se razvijali snažni udovi kopnenih kralježnjaka. Među potomcima tog smionog istražitelja, tog Magellana evolucije, neki mogu trčati i brzinom većom od 70 kilometara na sat…” (citat iz talijanskog izdanja Il caso e la necessità, Milano 2001, str. 117 i dalje).

U svim do sada raspravljenim temama radi se o ozbiljnom dijalogu, na kojem sam – kao što sam već više puta rekao – zahvalan. Stvari su drugačije u poglavlju o svećeniku i o katoličkom moralu, te još različitije u poglavljima o Isusu. Kad je riječ o onome što Vi kažete o moralnom zlostavljanju maloljetnika od strane svećenika, mogu to – kao što znate – priznati samo s dubokim zaprepaštenjem. Nikad nisam pokušavao prikrivati te stvari. Da moć zla sve do te točke prodire u nutarnjem svijetu vjere za nas predstavlja trpljenje koje, s jedne strane, moramo podnositi, dok, s druge, istovremeno trebamo činiti sve što je moguće da se slučajevi takve vrste ne ponove. Ne možemo se također tješiti saznanjem da, prema istraživanjima sociologa, postotak svećenika, krivih za te zločine nije viši od onog u drugim sličnim strukovnim kategorijama. U svakom slučaju, ne bi trebalo hvastavo predstavljati tu devijaciju kao da se radi o specifičnoj nečistoći katoličanstva.

Ako nije dozvoljeno šutjeti o zlodjelima u Crkvi, ne bi međutim trebalo prešućivati ni veliki svjetlu trag dobrote i čistoće, koji je kršćanska vjera zacrtala tijekom stoljeća. Treba se sjetiti velikih i čistih ličnosti koje je vjera iznjedrila – od Benedikta iz Nursije i njegove sestre Skolastike, do Franje i Klare Asiških, do Terezije Avilske i Ivana od Križa, do velikih Svetaca ljubavi poput Vinka Paulskog i Camilla de Lellisa pa sve do Majke Terezije iz Kalkute te velikih i plemenitih ličnosti Torina iz 19. stoljeća. Istina je i danas da vjera potiče mnoge osobe na nesebičnu ljubav, na služenje za druge, na iskrenost i pravdu. (…)

To što Vi kažete o liku Isusa nije dostojno Vašeg znanstvenog položaja. Ako postavljate pitanje kao da se o Isusu, u konačnici, ništa ne zna te da o Njemu, kao povijesnoj ličnosti, ništa nije provjerljivo, onda Vas na vrlo odlučan način jedino mogu pozvati da se stručnije osposobite s povijesne točke gledišta. Za to Vam prije svega preporučam četiri sveska koje je Martin Hengel (egzegeta Protestantskog teološkog fakulteta u Tübingenu) objavio zajedno s Mariom Schwemer: izvrsni je to primjer povijesnog točnog naznačivanja te najsveobuhvatnijeg povijesnog informiranja. Prema tome, to što Vi kažete o Isusu je nemotreni govor kojeg ne bi trebalo ni ponavljati. Da su u egzegezi napisane i mnoge stvari nedostatne ozbiljnosti nažalost je nepobitna činjenica. Američki seminar o Isusu kojeg Vi citirate na stranicama 105 i dalje, samo još jednom potvrđuje ono što je Albert Schweitzer zapisao s obizirom na Leben-Jesu-Forschung (Istraživanje o Isusovom životu), a to jest da je takozvani “povijesni Isus” uglavnom odraz ideja autora. Takvi loše uspjeli oblici povijesnog rada, međutim, nipošto ne kompromitiraju važnost ozbiljnog povijesnog istraživanja, koje nam je donijelo prava i sigurna saznanja vezana uz Isusov navještaj i lik.

(…) Osim toga, odlučno moram odbaciti Vašu tvrdnju (str. 126) prema kojoj sam povijesno-kritičku egzegezu predstavio kao sredstvo antikrista. Obrađujući izvještaj o napastovanju Isusa, samo sam preuzeo Solovievovu tezu, prema kojoj povijesno-kritička egzegeza može biti korištena i od antikrista – što je nepobitna činjenica. Istovremeno, međutim, uvijek – a posebno u uvodu u prvi svezak moje knjige o Isusu iz Nazareta –na evidentan sam način pojašnjavao da je povijesno-kritička egzegeza nužna za vjeru koja ne iznosi bajke povijesnim prikazima, nego zahtijeva pravu povijesnost i stoga treba predstavljati povijesnu stvarnost svojih tvrdnji i na znanstveni način. Stoga nije uopće korektno da kažete da je mene zanimala samo metapovijest: posve suprotno, svi moji napori imaju cilj pokazati da je Isus opisan u Evanđeljima također i stvarni povijesni Isus; da se radi o povijesti koja se stvarno dogodila. (…)

S 19 poglavljem Vaše knjige vraćamo se na pozitivne aspekte Vašeg dijaloga s mojom misli. (…) Iako je Vaša interpretacija Iv 1,1 jako daleko od onog što je evanđelist namjeravao reći, ipak postoji točka susretanja koja je važna. Ako Vi, međutim, želite Boga zamijeniti “Prirodom”, ostaje pitanje, tko ili što je ta priroda. Na nikojem ju mjestu ne definirate i čini se stoga kao neko iracionalno božanstvo koje ne objašnjava ništa. Želio bih, međutim, prije svega još zamijetiti da u Vašoj religiji matematike tri temeljne teme ljudskog postojanja ostaju nerazmotrene: sloboda, ljubav i zlo. Čudim se što Vi samo jednim potezom likvidirate slobodu koja je ipak bila i jest nosiva vrijednost modernog vremena. Ljubav se, u Vašoj knjizi, ne pojavljuje, a ni o zlu nema nikakve informacije. Što god neurobiologija kaže ili ne kaže o slobodi, u stvarnoj drami naše povijesti ona je prisutna kao odlučujuća stvarnost i treba je se uzimati u obzir. Ali Vaša matematička religija ne poznaje nikakvu informaciju o zlu. Religija koja izostavlja ta temeljna pitanja ostaje praznom.

Veleučeni gospodine Profesore, moja kritika na Vašu knjigu dijelom je oštra. Ali dio dijaloga predstavlja otvorenost; samo tako može rasti spoznaja. Vi ste bili vrlo otvoreni te stoga prihvatite da i ja to budem. U svakom slučaju, ipak vrlo pozitivnom cijenim činjenicu da ste, kroz svoje suočavanje s mojim Uvodom u kršćanstvo, tražili tako otvoren dijalog s vjerom Katoličke Crkve i da, unatoč svim protivnostima, u središnjem dijelu, posve ne nedostaju točke susretanja.

Uz srdačan pozdrav i dobre želje za Vaš rad.

Prevela: Verica Kraš Villa | izvor

Preuzeto sa portala Bitno.net

B.a.B.e. verbalno napale roditelja: Vi ste iz ‘U ime obitelji’!

U srijedu, 25. rujna, u Novinarskom je domu održan okrugli stol na temu „Obrazovanjem do rodne ravnopravnosti“ na kojem je predstavljen modul „Rodna ravnopravnost“ i istoimena publikacija. Sadržaj na kojem se radilo oko dvije i pol godine trebao bi se provoditi od 5. razreda osnovnih do 4. razreda srednjih škola. Skup su predvodili Sabina Glasovac u ime MZOS-a, Vinko Filipović, ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, potom dr. Vedrana Spajić-Vrkaš s Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Odsjek za pedagogiju) te predstavnici udruge B.a.b.e.-a Senka Sekulić-Rebić i Sanja Sarnavka, kao glavni autori projekta i priručnika koji je izdan zahvaljujući financijskoj potpori UN-a i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Iako pozivi nisu slani medijima, na njemu su ipak sudjelovali predstavnici udruge Vigilare zajedno s ostalim udrugama i pojedincima konzervativne orijentacije.

Nakon službenih izlaganja, uslijedila je rasprava. Kako navodi Vigilare, predsjednica Grozd-a Kristina Pavlović pitala je zašto se u projektu nije zvala i druga strana koja možda drugačije misli, te zašto se u nastavnom sadržaju ponovno nalazi rodna ideologija koja nije znanstveno utemeljena, što dokazuje nedavno zatvaranje instituta za rod „NIKK“ u nordijskim zemljama. Na to je predsjednica B.a.B.e.-a Sanja Sarnavka (profesorica komparativne književnosti i jugoslavenskih jezika i književnosti) kao glavna urednica publikacije, odgovorila da ne razumije što taj pojam znači, dok je predstavnik Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova rekao da mu se taj pojam popeo na vrh glave i da je to obična manipulacija. Dr. Spajić-Vrkaš ponovno je skrenula pažnju odgovorivši da ona ne vidi koja je to druga strana. Kada je predsjednica Grozd-a dobila riječ, organizator Zagreb Pridea Marko Jurčić koji je prisustvovao skupu, demonstrativno je izišao iz dvorane, ostavljajući dojam da prisutnima želi pokazati svoj prosvjed što dotična uopće smije dobiti pravo da govori, javlja Vigilare.

Marijo Živković, suvoditelj Obiteljskog centra, postavio je zanimljivo pitanje zašto se uz svu brigu za nenasilje, ljudska prava, toleranciju i sl. za što se B.a.B.e. zalaže, ne zauzimaju i za pravo roditelja da odgajaju svoju djecu, što je također zajamčeno europskim propisima o ljudskim pravima. Skupu su se obratili i predstavnici udruge Zdenac, HKDPD-a te Hrvatskog odgojno-obrazovnog sindikata.

No, možda najzanimljiviji događaj zbio se dok još zasjedanje nije ni počelo. Naime, na ulazu u Novinarski dom djelatnice B.a.B.e.-a popisivale su osobe koje su dolazile radi prisustvovanja okruglom stolu; slušanja izlaganja, iznošenja vlastitoga mišljenja, raspravljanja. Jedan roditelj (podatci poznati udruzi Vigilare) došao je kao zainteresirani pojedinac, ne želeći na ulazu ostaviti svoje podatke gdje se osim imena i prezimena, trebalo upisati i osobne podatke, poput naziva organizacije iz koje dolazi te kontakt i potpis. Zbog toga mu djelatnice B.a.B.e.-a nisu željele uručiti materijal koji je bio namijenjen svim sudionicima okruglog stola – priručnik „Rodna ravnopravnost“. Nakon što roditelj izrazio negodovanje zbog takvoga ponašanja, jedna od djelatnica na pultu, mašući prstom u prijetećem stavu, prozvala ga je riječima: „Vi ste iz U ime obitelji!“. Kasnije je dotični saznao da im sakupljeni potpisi trebaju kao pokazatelj njihovih aktivnosti na temelju čega, potom, dobivaju novac, navodi Vigilare.

Vigilare.org/Bitno.net

Preuzeto sa portala Bitno.net

BOŽJA MILOST NEMA GRANICA

Dragi moji čitatelji i prijatelji. Nakon dužeg vremena ne pisanja zbog obaveza koje su prisutne, ipak sam našao vremena da zajedno s vama podijelim jedno razmišljanje o liturgijskim čitanjima od prošle nedjelje. Sva čitanja govore o Božjoj milosti o ljubavi koju Bog troši na opraštanje grijeha i slabosti svakome čovjeku. Pitanje koje si možemo postaviti zašto Bog oprašta? Kakve koristi Bog ima od toga opraštanja? Koje koristi mi imamo od toga Božjega opraštanja?

U našem životu često imamo iskustva promašaja i neuspjeha. To nas često baca u očaj i čak u napast da se vratimo na pravi „stari“ put, ali krivim sredstvima. To nas udaljava od drugih, od Boga i od nas samih. Čak se možda u tim slučajevima i oni naši najbliži udalje od nas. Ali ima netko tko se ne udaljava od nas u tim trenutcima naših slabosti. Ima netko tko nas čeka, tko nas zove, tko ide za nama i s nama cijelo vrijeme. Mi ga ne primjećujemo jer on nije nasilan u svojoj prisutnosti, nije dosadan, naporan. Ipak daje znakove svoje prisutnosti.  Odgovor sigurno znate. Ali ne želim odmah napisati Njegovo ime. Želim razmišljati o tom opraštanju. Želim ući u dubinu te riječi. Što znači oprostiti?

Talijanska riječ PER-DONARE  (oprostiti) nam može još dublje dočarati što to znači. Dakle, korijen te riječi jest DONARE – što znači DARIVATI – DAROVATI – POKLONITI. Dakle, kad opraštam ja nešto poklanjam, darujem. Darujem se drugoj osobi. Usrećujem drugoga. A darovati ne znači samo prenijeti nešto materijalno s jednog mjesta na drugo ili iz jedne ruke u drugu. Darovati znači – sebe dati, biti velikodušan. Darovati znači da drugi ima koristi od toga dara. Darovati drugoga znači obradovati, usrećiti, dati smisao njegovom postojanju.

Upravo to Bog želi nama učiniti kada nam oprašta. Želi povratiti smisao našem životu, želi obnoviti naš život, želi učiniti da mi kroz tu njegov milost i opraštanje budemo još više slični njemu. Želi da mi naučimo opraštati jedni drugima – a to možemo samo ako iskreno prihvatimo Njegovo oproštenje. Zato je potrebno da i mi sami sebi naučimo oprostiti. Dakle, Bog nam oprašta ne zato što je to njemu potrebno. On to čini iz ljubavi prema nama, a ljubav je ona koja gleda dobro drugoga. Bog oprašta da nama bude bolje. Da mi budemo sretni. Iz tog Božjeg opraštanja proizlazi Njegov pravi identitet. Bog je ljubav koja se neprastano daruje, neiscrpni izvor opraštanja. Bog kad oprašta on zaboravlja. On to briše. Ne želi da više razmišljamo o tome. Oslobađa nas toga.

Iz ovog evanđelja jasno se vidi da je Bog ljubav, da je njegova milost neograničena i neizmjerno velika. On se druži, prijateljuje s grešnicima, s odbačenima, s neprihvaćenima. U prispodobi o Pastiru želi dati naglasak, važnost na onu ovcu koja se gubi. Bog ju traži. Kako? Bog šalje svoga Sina i daje mu poslanje da ne izgubi ni jednog od onih koje mu je povjerio. Krist je tu za sve. Krist neumorno traži izgbuljene. Božja ljubav ne poznaje umor. U drugoj prispodobi je važno tražiti to blago koje se izgubi. Dakle, učiniti sve da se to blago pronađe. Ne posustati u traganju za drahmom našega života. Biti uporan u tražnju i radostan u pronalasku. Naposljetku, u trećoj prispodobi jako je važna radost Oca koji čeka svoga sina. Onaj koji je doista sretan i radostan jest Otac. Fascinantno je to njegovo čekanje, trčanje prema sinu, zagraljaj, odijevanje najljepšom haljinom, blagovanjem s najugojenijom životinjom. Otac čini sve da sinu pokaže tu ljubav, ljubav koja nikada ne prestaje. 

Što je nama činiti pred tom ljubavlju i Božjim praštanjem?

    1.) Biti svjestan da je Bog taj koji čini prvi korak. On prvi ljubi. On prvi oprašta. 

    2.) Bogu znati reći hvala. Svojim životom pjevati mu hvalu za dar oproštenja i slobode. Za milost koja nas  čini sličnim Stvoritelju ovoga svijeta.
3.) Tražiti od Boga oprost. Ne umoriti se u tražnju oprosta s neba. Bog se nikada ne umara opraštati. Mi smo ti koji se često umorimo. Zato moliti za milost upornosti i hrabrosti u traženju Božijega oprosta. Kako? 

3a) iskreno se ispovijedajući. Bogu priznati svoje slabosti. Da On djeluje i kroz tvoje slabosti. Da te oslobodi od toga zla.

3b) Iskreno i predano slaviti sv. Euharistiju. Kristovu žrtvu oslobođenja i otkupljenja.

Neka vas u svemu prati zagovor Duha Svetoga, čuva posebno zagovor Blažene Djevice Marije Pomoćnice te radosni zagovor sv. Ivana Bosca.

Što činiti kad smo sagriješili?

Iz svega ovoga što je bilo rečeno možemo proizvesti vrlo važno pravilo ponašanja, kojeg se moramo držati kada se dogodi da zapadnemo u neku pogrešku. Moramo, naravno, osjetiti žalost da smo zapali u grijeh, tražiti od Boga oproštenje i ponizno ga moliti da nam dade milost da ga više ne vrijeđamo na taj način. Moramo isto tako odlučiti da se ispovjedimo čim se pruži prilika, i sve to bez prevelike žalosti i malodušnosti, vraćajući se što je brže moguće unutarnjem miru, i to iz razloga koje smo naveli, nastavljajući živjeti duhovni život kao da se ništa nije dogodilo. Što brže pronađemo izgubljeni mir, to bolje! Na taj način napredovat ćemo mnogo brže nego li živcirajući se!

Jedan konkretan i vrlo važan primjer je sljedeći: kada zapadnemo u neku pogrešku, pod utjecajem nemira koji nas zahvati često smo u napasti zapustiti molitvu ‒ na primjer svakodnevnu tihu molitvu. Za to nalazimo dobro opravdanje: “Kako mogu nakon počinjenog grijeha, nakon što sam uvrijedio Gospodina, doći pred njega u ovakvom stanju!” Katkad prođe i nekoliko dana prije nego što se vratimo uobičajenom ritmu molitve. To je teška zabluda: to je lažna poniznost koju nam nameće zao duh. Ni u kom slučaju ne valja ništa mijenjati u našim molitvenim navikama, naprotiv! Gdje ćemo naći lijek za naše pogrješke ako ne kod Isusa? Naši su grijesi slaba izlika da se od njega udaljujemo, jer što smo veći grešnici, to veće nam je pravo približiti se Njemu koji je rekao: “Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu.’ Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike.” (Matej 9,12-13).

Ako čekamo da postanemo pravednici da bismo redovito živjeli svakodnevnu tihu molitvu, možemo dugo čekati. Naprotiv, prilazeći Gospodinu u grešnom stanju, naći ćemo izlječenje i bit ćemo malo po malo preobraženi u svece.

Valja nam ovdje raskrinkati jednu važnu iluziju: rado bismo se predstavili pred Gospodinom samo kad smo čisti, dobro počešljani i zadovoljni s nama samima! U tom stavu ima mnogo taštine! To znači, na kraju krajeva, da bismo rado izbjegli milosrđe! No, kakav je to stav nazovi-svetosti za kojim katkada nesvjesno čeznemo i u kojem ne bismo više trebali Boga? Prava svetost je u tome da sve više spoznajemo koliko u potpunosti ovisimo o njegovu milosrđu!

Kao zaključak, navedimo zadnje poglavlje Duhovne borbe koje sažima sve što smo rekli i koje nam ukazuje kako da se ponašamo kad padnemo u grijeh. Poglavlje se zove: “Što valja činiti kad čovjek bude ranjen u duhovnoj borbi”.

“Kad se osjetite ranjenima, kada vidite da ste počinili neku pogrešku, bilo to iz slabosti ili namjerno, iz zloće, ne žalostite se previše: nemojte se prepuštati utučenosti i brizi već se odmah obratite Bogu i recite mu s poniznim povjerenjem: ‘Sada, o Bože, vidim što uistinu jesam: može li se od slabog i slijepog stvorenja kao što sam ja očekivati nešto drugo do li zabluda i padovi?’ Zastanite malo nad tim mislima da biste se posramili i osjetili živu bol zbog pada.

Usmjerite zatim sasvim mirno svu svoju srdžbu prema strastima koje nad vama vladaju prvenstveno prema onoj koja je bila uzrokom grijeha, i recite:

‘Gospodine, počinio bih i mnogo veća zla da mi ti, po tvojoj beskrajnoj dobroti, nisi pritekao u pomoć.’

Zahvaljujte zatim tisuću puta Ocu milosrđa; izljubite ga više nego ikada videći da, umjesto da se na vas ljuti zbog uvrede koju ste mu nanijeli, on vam pruža ruku da ne biste ponovno zapali u neki sličan nered.

Na kraju, recite mu puni pouzdanja: ‘Pokaži, o moj Bože, tko si; daj da poniženi grešnik osjeti tvoje božansko milosrđe; oprosti mi sve moje grijehe; ne dozvoli mi da se imalo odvojim ili udaljim od tebe; osnaži me svojom milošću da te više nikada ne uvrijedim.’

Nakon toga nemojte istraživati je li vam Bog oprostio ili nije, jer bi to značilo uzalud se brinuti i gubiti vrijeme. U tome ima mnogo i oholosti i iluzije zloduha koji vam želi nauditi mučeći vas tim duševnim brigama.

Prepustite se tako božanskom milosrđu i nastavite sa svojim obvezama istim mirom kao da niste sagriješili. Ako Boga uvrijedite i više puta na dan, nikako ne gubite pouzdanje u njega. Učinite što sam vam rekao drugi, treći i zadnji put, kao što ste učinili prvi put… Demon se najviše boji toga načina borbe, jer zna da je on ugodan Bogu. Takav način borbe dovodi ga svaki puta u veliku zabunu, jer se vidi poražen od one iste osobe koju je nekom drugom prilikom tako lako pobijedio… Ako vas, dakle, neka greška ili neki grijeh uznemiruje ili obeshrabruje, prva stvar koju vam valja učiniti jest pokušati ponovno pronaći duševni mir i pouzdanje u Boga… “

Na kraju ovog poglavlja rado bismo dodali jednu opasku: istina je da je opasno činiti zlo i da moramo učiniti sve što je moguće da bismo ga izbjegli. No, priznajmo da bismo, takvi kakvi jesmo, bili u velikoj opasnosti kad bismo činili samo dobro!

Budući da smo obilježeni istočnim grijehom, imamo tako ukorijenjenu sklonost prema oholosti da nam je teško, i čak nemoguće, učiniti bilo koje dobro a da ga bar malo ne prisvojimo sebi, pripisujući ga barem djelomično našim vlastitim sposobnostima, zaslugama i svetosti! Kad Gospodin ne bi dozvolio da bar s vremena na vrijeme učinimo neko zlo ili neku nesavršenost, bili bismo u velikoj opasnosti! Brzo bismo zapali u taštinu i preziranje bližnjih, zaboravljajući da nam sve dobro besplatno dolazi od Boga.

Više nego sve na svijetu, oholost nam oduzima mogućnost da uistinu ljubimo. Da bi nas poštedio od tog velikog zla, Gospodin katkada dozvoljava neko manje zlo, neku nesavršenost, i trebali bismo mu za to zahvaljivati, jer bismo bez te zaštite bili u velikoj opasnosti da se izgubimo.

Jacques Philippe (ulomak iz knjige “Traži mir i idi za njim”)


Tekst preuzet sa: http://www.bitno.net/vjera/sto-ciniti-kad-smo-sagrijesili/

Svjedočanstvo jedne majke

HODOČASTITI

Što zapravo znači ova riječ „HODOČASTITI“ – ako ćemo gledati u doslovnom smislu riječi znači – hodom, pokretom (naprijed), susresti nekoga, častiti nekoga, počastiti. Čime? Ne nekim darom, nego samim sobom. Dati drugome sebe, svoje vrijeme, pažnju, mudru riječ, topli pogled, veliki zagrljaj. Odati čast drugome, počastiti drugoga. Drugome doći u susret. Biti u društvu druge osobe. Pružiti ruku, zagrliti drugoga, poljubiti drugoga. U ovom hodu prema ...., važno je naglasiti tu čar približavanja, ljepotu susreta, radost koja izvire iz toga susreta, usudio bih se reći i onu utrošenu energiju u tom približavanju. Tako bi trebali uvijek susretati, uvijek ohrabrivati, uvijek pružati ruku, ne samo izabranim prijateljima, nego svima.

Zamislite koje li proživljene radosti za one koji bi susretali druge na ovaj način, tj ovaj hod proživjeti kao gore opisan. Ovim svijetom bi tada vladali mir, ljubav, praštanje, radost, veselje, sreća itd. Ali na žalost nije uvijek tako. Svejedno to nas ne bi trebalo obeshrabriti i učiniti ravnodušnima ili učiniti da se izgubi taj čar hoda „prema“. Možemo razmišljati o ovom hodu „prema“ u slučaju dvoje zaljubljenih. Gdje i jedno i drugo žarko iščekuju taj susret. Zamislite taj užurbani korak, taj pogled, krv koja velikom brzinom teče kroz vene, srce kuca 100 na sat. Taj hod prema, zapravo služi za jedno, a to je da kroz taj hod moje srce i cijelo moje biće, čezne za nečim lijepim, kao što je zagrljaj, kao što je pogled, kao što je poljubac, kao što je blizina te osobe. U trenutku susreta, zagrljaja voljene osobe, pružene ruke ili nešto tomu sličnom sve ono oko mene više ne postoji, gasi se, isčekivanje se ispunjava, sve postaje stvarnost, topim se u toj stvarnosti koja me ispunja. Dopuštam da me druga osoba usreći, daje mi da smisao moga čekanja, moga hoda. Dakle hod služi da ja častim drugoga, da mu odajem počast. Odati počast nekome znači udijeliti neko priznanje. To bi u današnjem vremenu bilo kao: dati nagradu, udijeliti dipolomu, uručiti zahvalnicu za doprinos u nečemu. Ali ovaj termin „hodočastiti“ se upotrebljava velikim dijelom samo kad je riječ o posjeti jednog svetišta kao što su crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji ili nekim drugim svetištima.

Dakle, ova riječ opisuje nešto božansko. Opisuje jednu gestu čovjeka da svojim hodom časti, ne nešto svoje nego Božje. Prije nego čovjek počasti Boga, Bog časti čovjeka tim svetim mjestom, svojom objavom, svojim darom. Zato je važno pitati se: Čovječe zašto hodočastiš? Zašto prevaljuješ tolike kilometre pješice, možda čak i bos da bi došao do jednog mjesta i tamo se pomolio, pa zar nije moja soba, intimna, moja odaja dovoljna da Bogu uputim svoje molitve. Isus će reći: ne budite poput farizeja koji kad mole žele da svi znaju i čuju da oni mole, nego zatvori se u svoju sobu i tamo moli. Zar ovaj Kristov nauk ne kontrira ovom našem pristupu? Hodočastiti po Božjem znači odati Bogu čast, Boga priznati Ocem, Krista priznati Sinom Njegovim, Duha priznati Božjom objavljenom Ljubavlju. Dakle kad hodočastim zahvaljujem Bogu, Njemu se predajem, Njemu se utječem u Njega se pouzdajem. Jedno od zlatnih pravila kad se hodočasti na duže stane ne nositi nepotrebne stvari, samo ono što je potrebno. Ali prije svega je važna motivacija. Zašto ja hodočastim. Što želim time postići. Ako nastavim živjeti nakon hodočašća isto ili ne daj Bože i gore taj moj hod je bio veličanje moga ja, moga ega, a ne čašćenje Boga. Dakle, smisao našega života sastoji se u tome da častim Boga, da njemu zahvaljujem.

Zato hodočastiti znači svojim hodom, korakom, svojim nogama i tijelom odavati počast Bogu, Njega veličati. I na kraju, hodom želim umrtviti svoje ovozemaljsko tijelo za nebeski život. Za vječni život koji Bog daje. Neka nas ovozemna hodočašća u razna svetišta pouče i potaknu da cijeli naš život bude jedno hvala Bogu, bude jedan hod prema nebu, bude jedno slavljenje Boga i veličanje brata bližnjega. Kao što čovjek čeka i isčekuje i hodi prema voljenoj osobi tako i mi čeznimo i hodimo prema Bogu, on je taj hod već učinio po svome Sinu i danas čini po Duhu Svetomu. Da li sam raširio svoje ruke da Boga zagrlim, da li sam spreman prihvatiti Božji „dah“ života. Da li doista trčim svim silama prema Njemu ili sa strane čuvam snage i energije za dodatna prolazna iskustva. Neka svatko sebe ispita kako živi, kako hodi prema Onome koji je dao smisao mome hodu i neprestano i danas daje. Neka vas i hodočasće u Mariju Bistricu učini hrabrim hodočasnicima u ovoj našoj domovini da hrabro svjedočimo ljubav Božju koju je propovijedala i živjela Majka Terezija iz Calcute. Svoj život je posvetila Bogu želeći prije svega susreti one najsiromašnije, napotrebitije. Neka nam i ona bude primjer kako hoditi prema Bogu i bližnjima. Svima vama ugodan vikend.