Zamislite koje li proživljene radosti za one koji bi susretali druge na ovaj način, tj ovaj hod proživjeti kao gore opisan. Ovim svijetom bi tada vladali mir, ljubav, praštanje, radost, veselje, sreća itd. Ali na žalost nije uvijek tako. Svejedno to nas ne bi trebalo obeshrabriti i učiniti ravnodušnima ili učiniti da se izgubi taj čar hoda „prema“. Možemo razmišljati o ovom hodu „prema“ u slučaju dvoje zaljubljenih. Gdje i jedno i drugo žarko iščekuju taj susret. Zamislite taj užurbani korak, taj pogled, krv koja velikom brzinom teče kroz vene, srce kuca 100 na sat. Taj hod prema, zapravo služi za jedno, a to je da kroz taj hod moje srce i cijelo moje biće, čezne za nečim lijepim, kao što je zagrljaj, kao što je pogled, kao što je poljubac, kao što je blizina te osobe. U trenutku susreta, zagrljaja voljene osobe, pružene ruke ili nešto tomu sličnom sve ono oko mene više ne postoji, gasi se, isčekivanje se ispunjava, sve postaje stvarnost, topim se u toj stvarnosti koja me ispunja. Dopuštam da me druga osoba usreći, daje mi da smisao moga čekanja, moga hoda. Dakle hod služi da ja častim drugoga, da mu odajem počast. Odati počast nekome znači udijeliti neko priznanje. To bi u današnjem vremenu bilo kao: dati nagradu, udijeliti dipolomu, uručiti zahvalnicu za doprinos u nečemu. Ali ovaj termin „hodočastiti“ se upotrebljava velikim dijelom samo kad je riječ o posjeti jednog svetišta kao što su crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji ili nekim drugim svetištima.
Dakle, ova riječ opisuje nešto božansko. Opisuje jednu gestu čovjeka da svojim hodom časti, ne nešto svoje nego Božje. Prije nego čovjek počasti Boga, Bog časti čovjeka tim svetim mjestom, svojom objavom, svojim darom. Zato je važno pitati se: Čovječe zašto hodočastiš? Zašto prevaljuješ tolike kilometre pješice, možda čak i bos da bi došao do jednog mjesta i tamo se pomolio, pa zar nije moja soba, intimna, moja odaja dovoljna da Bogu uputim svoje molitve. Isus će reći: ne budite poput farizeja koji kad mole žele da svi znaju i čuju da oni mole, nego zatvori se u svoju sobu i tamo moli. Zar ovaj Kristov nauk ne kontrira ovom našem pristupu? Hodočastiti po Božjem znači odati Bogu čast, Boga priznati Ocem, Krista priznati Sinom Njegovim, Duha priznati Božjom objavljenom Ljubavlju. Dakle kad hodočastim zahvaljujem Bogu, Njemu se predajem, Njemu se utječem u Njega se pouzdajem. Jedno od zlatnih pravila kad se hodočasti na duže stane ne nositi nepotrebne stvari, samo ono što je potrebno. Ali prije svega je važna motivacija. Zašto ja hodočastim. Što želim time postići. Ako nastavim živjeti nakon hodočašća isto ili ne daj Bože i gore taj moj hod je bio veličanje moga ja, moga ega, a ne čašćenje Boga. Dakle, smisao našega života sastoji se u tome da častim Boga, da njemu zahvaljujem.
Zato hodočastiti znači svojim hodom, korakom, svojim nogama i tijelom odavati počast Bogu, Njega veličati. I na kraju, hodom želim umrtviti svoje ovozemaljsko tijelo za nebeski život. Za vječni život koji Bog daje. Neka nas ovozemna hodočašća u razna svetišta pouče i potaknu da cijeli naš život bude jedno hvala Bogu, bude jedan hod prema nebu, bude jedno slavljenje Boga i veličanje brata bližnjega. Kao što čovjek čeka i isčekuje i hodi prema voljenoj osobi tako i mi čeznimo i hodimo prema Bogu, on je taj hod već učinio po svome Sinu i danas čini po Duhu Svetomu. Da li sam raširio svoje ruke da Boga zagrlim, da li sam spreman prihvatiti Božji „dah“ života. Da li doista trčim svim silama prema Njemu ili sa strane čuvam snage i energije za dodatna prolazna iskustva. Neka svatko sebe ispita kako živi, kako hodi prema Onome koji je dao smisao mome hodu i neprestano i danas daje. Neka vas i hodočasće u Mariju Bistricu učini hrabrim hodočasnicima u ovoj našoj domovini da hrabro svjedočimo ljubav Božju koju je propovijedala i živjela Majka Terezija iz Calcute. Svoj život je posvetila Bogu želeći prije svega susreti one najsiromašnije, napotrebitije. Neka nam i ona bude primjer kako hoditi prema Bogu i bližnjima. Svima vama ugodan vikend.
Nema komentara:
Objavi komentar