PONIZNOST - VRATA ZA RAJ

Poštovani čitatelji i dragi mladi, čitanja koja nam liturgija u ovoj 22 godini predstavalja sjedinjuju jednu jedinu temu, a to je PONIZNOST. Kad bi trebali definirati poniznost svatko bi na svoj način to definirao, možda potaknut svojim životnim iskustvima ili iskustvima drugih ljudi, ali sigurno bi bilo teško u par riječi sažeti što bi to bila poniznost. Dokučiti pravi smisao poniznosti nije lako ali Riječ Božja koju smo slušali može nam biti od velike važnosti da otkrijemo što doista znači biti ponizan. Često ta riječ „poniznost“ u našim razmišljanima nosi negativni naboj, nešto loše za mene, ponižavajuće. Poniznost nije poput „poniziti nekoga“ ili „poniziti samoga sebe“. Zato, čitajući evanđelje, možemo vidjeti što je to zapravo poniznost. Prije objašnjenja, važan je kontekst u kojem Isus govori o poniznosti. Zanimljivo da Isus po tko zna koji puta susreće ljude kod obiteljskoga stola. Isus voli sjesti s narodom, popričati, usudio bih se reći i zapjevati s narodom. Stol je mjesto zajedništva, radosti, ispunjenja, posebno je to mjesto gdje svatko od prisutnih se može osjećati dobro, ugodno i lijepo. Isus se ovaj puta nalazi sa „prvakom farizejeskim“, vrlo važnom, uglednom osobom. Osoba koja traži pažnju, koja želi da se sve oko nje vrti, osoba koja se stavlja u centar pažnje. Zbog toga stava i uzvanici bez puno razmišljanja sjedaju i zauzimaju prva mjesta, da budu blizu toga „prvaka“ da i oni postanu poput njega. Velika napast nas ljudi jest biti ono što je drugi, a zaboraviti biti ono što ja jesam. Zato Isus koji se nalazi među njima želi ih podučiti i govori im o poniznosti i kako ju živjeti. Prva definicija poniznosti, ako ju možemo tako nazvati, odnosi se na „uzvanike“ koji su pozvani na gozbu. Dakle, svi oni koji su pozvani trebaju biti ponizni. Kako? Prva stvar koju trebaju učiniti je zauzeti „posljednje mjesto“ , kako kaže Isus: "Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” Dakle, ako želimo definirati poniznost kao oni koji su pozvani možemo reći ovako: PONIZNOST JE ZAUZETI POSLJEDNJE MJESTO. Ne nametati se, ne nadimati se. Nego u poniznosti zauzeti jedno mjesto koje te može samo uzvisiti, mjesto iz kojeg možeš samo napredovati. Tim stavom govorimo sami sebi da smo otvoreni za nove izazove, da se ne osjećamo kao savršeni, nego da idemo prema toj savršenosti. Zato poniznost zahtjeva od nas da dopustimo da se drugi proslave kroz nas, jer Krist je dao pravi primjer, mi se proslavljamo kroz njega i kroz njegovu žrtvu. Zato nam je učiti od Isusa koji kaže – ako hoćeš biti uzvišen ponizi se, to znači pritaji se, umanji se. Drugi poziv na poniznost, jest za one koji pozivaju na gozbu ili svadbu ili nekakav susret. Isus veli ne zovi one koji ti mogu uzvratiti za taj poziv, koji ti mogu istom mjerom vratiti nazad ili ne daj Bože većom mjerom. Nego kada pozivaš neka to budu siromasi, gubavci, nemoćni – oni koji ne mogu uzvratiti za taj poziv. Dakle, ovdje bi mogli definirati poniznost kao: ČINI DOBRA DJELA DRUGIMA I NE OČEKUJ NIŠTA ZAUZVRAT. Biti ponizan ne znači biti trgovac, razmjenjivati materijalna dobra. Nego biti ponizan znači DARIVATI i USTRAJATI U TOM DARIVANJU, NE OČEKUJUĆI NIŠTA ZAUZVRAT. Kako kaže sam Isus: "Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti." To je naše ljudsko trošenje baterija, ali tu Bog daje posebnu milost i puni naše baterije da nastavimo u tom duhu činiti dobro. "Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” Ovo su riječi ohrabrenja i ovo nije Kristovo moraliziranje, punjenje naše pameti novim rečenicama ili nešto tomu slično. Ovdje Krist poziva na puninu našega ovozemnog života. Samo ovim stilom života možemo prepoznati Boga u našem životu te otkriti smisao Kristova rođenja, muke, smrti i uskrnuća. Neka nas i riječi Sirohove potaknu na bolji život: "Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći to se većma ponizi da nađeš milost u Gospodina. Iako je velika moć Gospodina, on prima počast poniznih."