Život siromaha i bogataša se nastavlja

U evanđelju od prošle nedjelje (Lk 16,1-13), Isus nas još jednom jasno poziva da razmislimo o opasnostima koje proizlaze iz nekorektnog i nepažljivog korištenja bogatstva. Tko su zapravo bogati? U prvom čitanju prorok Amos sedam stoljeća prije Krista govori tko su bogataši, koje su njihove privilegije i što oni čine. To su oni čije uživanje u bogatstvu omalovažava drugoga čovjeka. Ne dopuštaju da se drugi ostvari u životu. Bogataši su oni koji sjede u foteljama, piju vino iz velikih čaša, ali ne vide one koji propadaju i umiru jer nemaju kruh za život. Po proroku Amosu bogati su puni egoizma, misle samo na sebe. Potaknuti porukom proroka Amosa molimo Gospodina da nas oslobodi od svake vrste egoizma i krive navezanosti na stvari i osobe. Budimo djeca slobode Božje koja traže svoje bogatsvo u Isusu Kristu. Zato nam sv. Pavao, koji piše Timoteju,  pokazuje put kojim nam je ići i što činiti, za čim čeznuti. Pavao govori: bježite od ovih stvari i tražite pravdu, vjeru, ljubav, strpljivost. Svim sredstvima se borite da zadobijete VJEČNI ŽIVOT. Pavao nas uvodi u novo otajstvo našega života,a to je život nakon smrti. On doista biranim riječima ohrabruje Timoteja, a i svakoga vjernika, govoreći  o Bogu kao darovatelju života, te o Kristovu svjedočanstvu i o njegovom drugom dolasku. Pavao govori o vječnim i neprolaznim stvarima. Zbog toga neka naš život i naše svjedočenje i djelovanje bude usmjereno prema životu koji  daje Otac Nebeski u svome Sinu, koji iz ljubavi daje svoj život za naše spasnje.

U Evanđelju po Luki (Lk, 16,19-31), Isus govori prispodobu o bogatašu i siromahu. Bogataš je onaj koji uživa u svome bogatstvu. On  se zatvara u svoje bogatstvo koje mu ne dopušta da se otvori prema drugima i potrebitima nego samo jača svoj egoizam i svoju ovozemnu sigurnost. Opisujući siromaha Isus govori o njegovoj socijalnoj bijedi, odbačenosti, siromaštvu. Isus se ne zadržava na ovim vrlo jasnim činjenicama, nego nastavlja svoje razmišljanje govoreći:  Život siromaha i bogataša se nastavlja. Ne prestaje sa smrću.

Događa se ono što nitko nije očekivao. Siromah koji ima i svoje  ime: Lazar i koji je živio u bijedi i siromaštvu, sada se nalazi u rukama Abrahamovim i uživa svu milinu Božje milosti. Dok bogataš zbog svoje raskoši u prvome životu sada podnosi veliku muku i bol. S ovim nas Gospodin želi potaknuti da razmišljamo o načinu našega života ovdje na zemlji. Isplati se žrtvovati, podnijeti muku, patnju, bol, nepravdu, ponižavanje zbog imena Isusova, da nas Njegovo ime u ovom životu i nakon smrti proslavi, uzdigne i pokaže pravo lice Boga živoga. Kao što vidimo, bogatstvo doista može biti prepreka u mome odnosu prema drugima ali i u mome odnosu prema Bogu. Bogataš moli da netko od mrtvih ode njegovoj braći i pozove ih da se obrate i da ne žive kao što je on živio, da i njih ne bi zadesila ista kazna. Odgovor koji čuje bogataš nimalo ga ne ohrabruje nego ga još više baca u ponor i tugu; ako oni nisu spremni slušati glas proroka koji govori da se treba vratiti na pravi put, neće ni u trenutku ako netko od mrtvih ustane i pozove ih na obraćenje. Božji znakvi nisu znakovi ovoga svijeta. Božji put nije put propasti nego slave. Ne dozvolimo, draga braćo i sestre, da naše srce zarobi bogatsvo ovoga svijeta. Neka nas u svemu tome prati zagovor Blažene Djevice Marije koja je bogata milosću Božojm te potaknuti primjerom sv. Ivana Bosca odvažno služimo drugima, a posebno mladima i potrebitima.  

Papa emeritus Benedikt XVI. u pismu poznatom znanstveniku: ‘Sebični gen Richarda Dawkinsa je znanstvena fantastika’

Iako s nekoliko godina zakašnjenja papa u miru Benedikt XVI. izravno odgovara na jedno neizravno pismo, u obliku knjige talijanskog pisca i matematičara Piergiorgia Odifreddija pod nazivom „Caro papa, ti scrivo“ (Pišem ti, dragi Papa) iz 2011. I čini to na 11 stranica teksta, koji je manjim dijelom objavio talijanski dnevnik „La Repubblica“, a koje će Odifreddi u cijelosti objaviti u svojoj sljedećoj knjizi. Matematičar na svom blogu priznaje da je bio vrlo iznenađen i uzbuđen dobivši Benediktovo pismo, poslano 30. kolovoza i primljeno 3. rujna, te da je kašnjenje u njegovom objavljivanju rezultat provjere želi li ga Papa u miru zadržati privatnim ili ne. Tekst objavljen u „La Repubblica“ objavljujemo u cijelosti.

Veleučeni gospodine profesore Odifreddi, (…) želio bih Vam zahvaliti što ste nastojali do u pojedinosti se suočiti s mojom knjigom, a tako i s mojom vjerom; upravo je to velikim dijelom ono što je bila moja namjera u govoru Rimskoj kuriji prigodom Božića 2009. Moram zahvaliti i na poštenom načinu na koji ste obrađivali moj tekst, nastojeći mu iskreno pridati ispravnu vrijednost.

Moj sud o Vašoj knjizi u njezinoj cjelokupnosti je, međutim, u sebi prilično protivan. Pročitao sam neke njezine dijelove s užitkom i koristi. U drugim sam dijelovima, naprotiv, ostao začuđen određenom agresivnošću i nesmotrenošću obrazlaganja.

Više puta mi napominjete da je teologija znanstvena fantastika. S tim u svezi, čudim ste što ipak držite moju knjigu dostojnom jedne takve detaljne rasprave. Dopustite mi da u svezi s tim pitanjem predložim četiri točke:

1. Je li ispravno tvrditi da je “znanost” u najužem smislu riječi samo matematika, dok sam od Vas naučio da bi i tu trebalo praviti razliku još između aritmetike i geometrije. U svim specifičnim materijama znanstvenost ima svaki puta vlastiti oblik, ovisno o osobitosti svog objekta. Bitno je da primjenjuje metodu koja je provjerljiva, isključuje samovolju te jamči racionalnost u različitim odgovarajućim načinima primjene.

2. Vi biste barem trebali priznati da je, na području povijesti te filozofske misli, teologija dala dugotrajne rezultate.

3. Važna uloga teologije je održati religiju povezanu s razumom, a razum s religijom. Obje uloge su od bitne važnosti za čovječanstvo. U svom sam razgovoru s Habermasom pokazao da postoje patologije religije i – ništa manje opasne – patologije razuma. Oboje imaju potrebu jedno za drugim, a držati ih neprestano povezanima važna je zadaća teologije.

4. Znanstvena fantastika postoji, s druge strane, na području mnogih znanosti. To što Vi izlažete o teorijama oko početka i kraja svijeta u Heisenbergu, Schrödingeru itd., to bih opisao kao znanstvenu fantastiku u dobrom smislu: to su vizije i predviđanja, da se dođe do prave spoznaje, ali su, zapravo, samo mašta kojom se pokušavamo približiti stvarnosti. Postoji, uostalom, znanstvena fantastika u velikom stilu upravo unutar teorije evolucije. Sebični gen Richarda Dawkinsa je klasični primjer znanstvene fantastike. Veliki Jacques Monod je napisao rečenice koje bi sigurno on sam uvrstio u svoje djelo samo kao znanstvenu fantastiku. Citiram: “Pojavljivanje kopnenih kralježnjaka… vlastiti postanak vuče iz činjenice da je primitivna riba ‘odabrala’ poći istraživati zemlju, ali na kojoj se nije bila u stanju kretati osim skačući na nespretan način i stvarajući tako, kao posljedicu, promjenu ponašanja, selektivni pritisak pod kojim su se razvijali snažni udovi kopnenih kralježnjaka. Među potomcima tog smionog istražitelja, tog Magellana evolucije, neki mogu trčati i brzinom većom od 70 kilometara na sat…” (citat iz talijanskog izdanja Il caso e la necessità, Milano 2001, str. 117 i dalje).

U svim do sada raspravljenim temama radi se o ozbiljnom dijalogu, na kojem sam – kao što sam već više puta rekao – zahvalan. Stvari su drugačije u poglavlju o svećeniku i o katoličkom moralu, te još različitije u poglavljima o Isusu. Kad je riječ o onome što Vi kažete o moralnom zlostavljanju maloljetnika od strane svećenika, mogu to – kao što znate – priznati samo s dubokim zaprepaštenjem. Nikad nisam pokušavao prikrivati te stvari. Da moć zla sve do te točke prodire u nutarnjem svijetu vjere za nas predstavlja trpljenje koje, s jedne strane, moramo podnositi, dok, s druge, istovremeno trebamo činiti sve što je moguće da se slučajevi takve vrste ne ponove. Ne možemo se također tješiti saznanjem da, prema istraživanjima sociologa, postotak svećenika, krivih za te zločine nije viši od onog u drugim sličnim strukovnim kategorijama. U svakom slučaju, ne bi trebalo hvastavo predstavljati tu devijaciju kao da se radi o specifičnoj nečistoći katoličanstva.

Ako nije dozvoljeno šutjeti o zlodjelima u Crkvi, ne bi međutim trebalo prešućivati ni veliki svjetlu trag dobrote i čistoće, koji je kršćanska vjera zacrtala tijekom stoljeća. Treba se sjetiti velikih i čistih ličnosti koje je vjera iznjedrila – od Benedikta iz Nursije i njegove sestre Skolastike, do Franje i Klare Asiških, do Terezije Avilske i Ivana od Križa, do velikih Svetaca ljubavi poput Vinka Paulskog i Camilla de Lellisa pa sve do Majke Terezije iz Kalkute te velikih i plemenitih ličnosti Torina iz 19. stoljeća. Istina je i danas da vjera potiče mnoge osobe na nesebičnu ljubav, na služenje za druge, na iskrenost i pravdu. (…)

To što Vi kažete o liku Isusa nije dostojno Vašeg znanstvenog položaja. Ako postavljate pitanje kao da se o Isusu, u konačnici, ništa ne zna te da o Njemu, kao povijesnoj ličnosti, ništa nije provjerljivo, onda Vas na vrlo odlučan način jedino mogu pozvati da se stručnije osposobite s povijesne točke gledišta. Za to Vam prije svega preporučam četiri sveska koje je Martin Hengel (egzegeta Protestantskog teološkog fakulteta u Tübingenu) objavio zajedno s Mariom Schwemer: izvrsni je to primjer povijesnog točnog naznačivanja te najsveobuhvatnijeg povijesnog informiranja. Prema tome, to što Vi kažete o Isusu je nemotreni govor kojeg ne bi trebalo ni ponavljati. Da su u egzegezi napisane i mnoge stvari nedostatne ozbiljnosti nažalost je nepobitna činjenica. Američki seminar o Isusu kojeg Vi citirate na stranicama 105 i dalje, samo još jednom potvrđuje ono što je Albert Schweitzer zapisao s obizirom na Leben-Jesu-Forschung (Istraživanje o Isusovom životu), a to jest da je takozvani “povijesni Isus” uglavnom odraz ideja autora. Takvi loše uspjeli oblici povijesnog rada, međutim, nipošto ne kompromitiraju važnost ozbiljnog povijesnog istraživanja, koje nam je donijelo prava i sigurna saznanja vezana uz Isusov navještaj i lik.

(…) Osim toga, odlučno moram odbaciti Vašu tvrdnju (str. 126) prema kojoj sam povijesno-kritičku egzegezu predstavio kao sredstvo antikrista. Obrađujući izvještaj o napastovanju Isusa, samo sam preuzeo Solovievovu tezu, prema kojoj povijesno-kritička egzegeza može biti korištena i od antikrista – što je nepobitna činjenica. Istovremeno, međutim, uvijek – a posebno u uvodu u prvi svezak moje knjige o Isusu iz Nazareta –na evidentan sam način pojašnjavao da je povijesno-kritička egzegeza nužna za vjeru koja ne iznosi bajke povijesnim prikazima, nego zahtijeva pravu povijesnost i stoga treba predstavljati povijesnu stvarnost svojih tvrdnji i na znanstveni način. Stoga nije uopće korektno da kažete da je mene zanimala samo metapovijest: posve suprotno, svi moji napori imaju cilj pokazati da je Isus opisan u Evanđeljima također i stvarni povijesni Isus; da se radi o povijesti koja se stvarno dogodila. (…)

S 19 poglavljem Vaše knjige vraćamo se na pozitivne aspekte Vašeg dijaloga s mojom misli. (…) Iako je Vaša interpretacija Iv 1,1 jako daleko od onog što je evanđelist namjeravao reći, ipak postoji točka susretanja koja je važna. Ako Vi, međutim, želite Boga zamijeniti “Prirodom”, ostaje pitanje, tko ili što je ta priroda. Na nikojem ju mjestu ne definirate i čini se stoga kao neko iracionalno božanstvo koje ne objašnjava ništa. Želio bih, međutim, prije svega još zamijetiti da u Vašoj religiji matematike tri temeljne teme ljudskog postojanja ostaju nerazmotrene: sloboda, ljubav i zlo. Čudim se što Vi samo jednim potezom likvidirate slobodu koja je ipak bila i jest nosiva vrijednost modernog vremena. Ljubav se, u Vašoj knjizi, ne pojavljuje, a ni o zlu nema nikakve informacije. Što god neurobiologija kaže ili ne kaže o slobodi, u stvarnoj drami naše povijesti ona je prisutna kao odlučujuća stvarnost i treba je se uzimati u obzir. Ali Vaša matematička religija ne poznaje nikakvu informaciju o zlu. Religija koja izostavlja ta temeljna pitanja ostaje praznom.

Veleučeni gospodine Profesore, moja kritika na Vašu knjigu dijelom je oštra. Ali dio dijaloga predstavlja otvorenost; samo tako može rasti spoznaja. Vi ste bili vrlo otvoreni te stoga prihvatite da i ja to budem. U svakom slučaju, ipak vrlo pozitivnom cijenim činjenicu da ste, kroz svoje suočavanje s mojim Uvodom u kršćanstvo, tražili tako otvoren dijalog s vjerom Katoličke Crkve i da, unatoč svim protivnostima, u središnjem dijelu, posve ne nedostaju točke susretanja.

Uz srdačan pozdrav i dobre želje za Vaš rad.

Prevela: Verica Kraš Villa | izvor

Preuzeto sa portala Bitno.net

B.a.B.e. verbalno napale roditelja: Vi ste iz ‘U ime obitelji’!

U srijedu, 25. rujna, u Novinarskom je domu održan okrugli stol na temu „Obrazovanjem do rodne ravnopravnosti“ na kojem je predstavljen modul „Rodna ravnopravnost“ i istoimena publikacija. Sadržaj na kojem se radilo oko dvije i pol godine trebao bi se provoditi od 5. razreda osnovnih do 4. razreda srednjih škola. Skup su predvodili Sabina Glasovac u ime MZOS-a, Vinko Filipović, ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, potom dr. Vedrana Spajić-Vrkaš s Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Odsjek za pedagogiju) te predstavnici udruge B.a.b.e.-a Senka Sekulić-Rebić i Sanja Sarnavka, kao glavni autori projekta i priručnika koji je izdan zahvaljujući financijskoj potpori UN-a i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Iako pozivi nisu slani medijima, na njemu su ipak sudjelovali predstavnici udruge Vigilare zajedno s ostalim udrugama i pojedincima konzervativne orijentacije.

Nakon službenih izlaganja, uslijedila je rasprava. Kako navodi Vigilare, predsjednica Grozd-a Kristina Pavlović pitala je zašto se u projektu nije zvala i druga strana koja možda drugačije misli, te zašto se u nastavnom sadržaju ponovno nalazi rodna ideologija koja nije znanstveno utemeljena, što dokazuje nedavno zatvaranje instituta za rod „NIKK“ u nordijskim zemljama. Na to je predsjednica B.a.B.e.-a Sanja Sarnavka (profesorica komparativne književnosti i jugoslavenskih jezika i književnosti) kao glavna urednica publikacije, odgovorila da ne razumije što taj pojam znači, dok je predstavnik Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova rekao da mu se taj pojam popeo na vrh glave i da je to obična manipulacija. Dr. Spajić-Vrkaš ponovno je skrenula pažnju odgovorivši da ona ne vidi koja je to druga strana. Kada je predsjednica Grozd-a dobila riječ, organizator Zagreb Pridea Marko Jurčić koji je prisustvovao skupu, demonstrativno je izišao iz dvorane, ostavljajući dojam da prisutnima želi pokazati svoj prosvjed što dotična uopće smije dobiti pravo da govori, javlja Vigilare.

Marijo Živković, suvoditelj Obiteljskog centra, postavio je zanimljivo pitanje zašto se uz svu brigu za nenasilje, ljudska prava, toleranciju i sl. za što se B.a.B.e. zalaže, ne zauzimaju i za pravo roditelja da odgajaju svoju djecu, što je također zajamčeno europskim propisima o ljudskim pravima. Skupu su se obratili i predstavnici udruge Zdenac, HKDPD-a te Hrvatskog odgojno-obrazovnog sindikata.

No, možda najzanimljiviji događaj zbio se dok još zasjedanje nije ni počelo. Naime, na ulazu u Novinarski dom djelatnice B.a.B.e.-a popisivale su osobe koje su dolazile radi prisustvovanja okruglom stolu; slušanja izlaganja, iznošenja vlastitoga mišljenja, raspravljanja. Jedan roditelj (podatci poznati udruzi Vigilare) došao je kao zainteresirani pojedinac, ne želeći na ulazu ostaviti svoje podatke gdje se osim imena i prezimena, trebalo upisati i osobne podatke, poput naziva organizacije iz koje dolazi te kontakt i potpis. Zbog toga mu djelatnice B.a.B.e.-a nisu željele uručiti materijal koji je bio namijenjen svim sudionicima okruglog stola – priručnik „Rodna ravnopravnost“. Nakon što roditelj izrazio negodovanje zbog takvoga ponašanja, jedna od djelatnica na pultu, mašući prstom u prijetećem stavu, prozvala ga je riječima: „Vi ste iz U ime obitelji!“. Kasnije je dotični saznao da im sakupljeni potpisi trebaju kao pokazatelj njihovih aktivnosti na temelju čega, potom, dobivaju novac, navodi Vigilare.

Vigilare.org/Bitno.net

Preuzeto sa portala Bitno.net

BOŽJA MILOST NEMA GRANICA

Dragi moji čitatelji i prijatelji. Nakon dužeg vremena ne pisanja zbog obaveza koje su prisutne, ipak sam našao vremena da zajedno s vama podijelim jedno razmišljanje o liturgijskim čitanjima od prošle nedjelje. Sva čitanja govore o Božjoj milosti o ljubavi koju Bog troši na opraštanje grijeha i slabosti svakome čovjeku. Pitanje koje si možemo postaviti zašto Bog oprašta? Kakve koristi Bog ima od toga opraštanja? Koje koristi mi imamo od toga Božjega opraštanja?

U našem životu često imamo iskustva promašaja i neuspjeha. To nas često baca u očaj i čak u napast da se vratimo na pravi „stari“ put, ali krivim sredstvima. To nas udaljava od drugih, od Boga i od nas samih. Čak se možda u tim slučajevima i oni naši najbliži udalje od nas. Ali ima netko tko se ne udaljava od nas u tim trenutcima naših slabosti. Ima netko tko nas čeka, tko nas zove, tko ide za nama i s nama cijelo vrijeme. Mi ga ne primjećujemo jer on nije nasilan u svojoj prisutnosti, nije dosadan, naporan. Ipak daje znakove svoje prisutnosti.  Odgovor sigurno znate. Ali ne želim odmah napisati Njegovo ime. Želim razmišljati o tom opraštanju. Želim ući u dubinu te riječi. Što znači oprostiti?

Talijanska riječ PER-DONARE  (oprostiti) nam može još dublje dočarati što to znači. Dakle, korijen te riječi jest DONARE – što znači DARIVATI – DAROVATI – POKLONITI. Dakle, kad opraštam ja nešto poklanjam, darujem. Darujem se drugoj osobi. Usrećujem drugoga. A darovati ne znači samo prenijeti nešto materijalno s jednog mjesta na drugo ili iz jedne ruke u drugu. Darovati znači – sebe dati, biti velikodušan. Darovati znači da drugi ima koristi od toga dara. Darovati drugoga znači obradovati, usrećiti, dati smisao njegovom postojanju.

Upravo to Bog želi nama učiniti kada nam oprašta. Želi povratiti smisao našem životu, želi obnoviti naš život, želi učiniti da mi kroz tu njegov milost i opraštanje budemo još više slični njemu. Želi da mi naučimo opraštati jedni drugima – a to možemo samo ako iskreno prihvatimo Njegovo oproštenje. Zato je potrebno da i mi sami sebi naučimo oprostiti. Dakle, Bog nam oprašta ne zato što je to njemu potrebno. On to čini iz ljubavi prema nama, a ljubav je ona koja gleda dobro drugoga. Bog oprašta da nama bude bolje. Da mi budemo sretni. Iz tog Božjeg opraštanja proizlazi Njegov pravi identitet. Bog je ljubav koja se neprastano daruje, neiscrpni izvor opraštanja. Bog kad oprašta on zaboravlja. On to briše. Ne želi da više razmišljamo o tome. Oslobađa nas toga.

Iz ovog evanđelja jasno se vidi da je Bog ljubav, da je njegova milost neograničena i neizmjerno velika. On se druži, prijateljuje s grešnicima, s odbačenima, s neprihvaćenima. U prispodobi o Pastiru želi dati naglasak, važnost na onu ovcu koja se gubi. Bog ju traži. Kako? Bog šalje svoga Sina i daje mu poslanje da ne izgubi ni jednog od onih koje mu je povjerio. Krist je tu za sve. Krist neumorno traži izgbuljene. Božja ljubav ne poznaje umor. U drugoj prispodobi je važno tražiti to blago koje se izgubi. Dakle, učiniti sve da se to blago pronađe. Ne posustati u traganju za drahmom našega života. Biti uporan u tražnju i radostan u pronalasku. Naposljetku, u trećoj prispodobi jako je važna radost Oca koji čeka svoga sina. Onaj koji je doista sretan i radostan jest Otac. Fascinantno je to njegovo čekanje, trčanje prema sinu, zagraljaj, odijevanje najljepšom haljinom, blagovanjem s najugojenijom životinjom. Otac čini sve da sinu pokaže tu ljubav, ljubav koja nikada ne prestaje. 

Što je nama činiti pred tom ljubavlju i Božjim praštanjem?

    1.) Biti svjestan da je Bog taj koji čini prvi korak. On prvi ljubi. On prvi oprašta. 

    2.) Bogu znati reći hvala. Svojim životom pjevati mu hvalu za dar oproštenja i slobode. Za milost koja nas  čini sličnim Stvoritelju ovoga svijeta.
3.) Tražiti od Boga oprost. Ne umoriti se u tražnju oprosta s neba. Bog se nikada ne umara opraštati. Mi smo ti koji se često umorimo. Zato moliti za milost upornosti i hrabrosti u traženju Božijega oprosta. Kako? 

3a) iskreno se ispovijedajući. Bogu priznati svoje slabosti. Da On djeluje i kroz tvoje slabosti. Da te oslobodi od toga zla.

3b) Iskreno i predano slaviti sv. Euharistiju. Kristovu žrtvu oslobođenja i otkupljenja.

Neka vas u svemu prati zagovor Duha Svetoga, čuva posebno zagovor Blažene Djevice Marije Pomoćnice te radosni zagovor sv. Ivana Bosca.

Što činiti kad smo sagriješili?

Iz svega ovoga što je bilo rečeno možemo proizvesti vrlo važno pravilo ponašanja, kojeg se moramo držati kada se dogodi da zapadnemo u neku pogrešku. Moramo, naravno, osjetiti žalost da smo zapali u grijeh, tražiti od Boga oproštenje i ponizno ga moliti da nam dade milost da ga više ne vrijeđamo na taj način. Moramo isto tako odlučiti da se ispovjedimo čim se pruži prilika, i sve to bez prevelike žalosti i malodušnosti, vraćajući se što je brže moguće unutarnjem miru, i to iz razloga koje smo naveli, nastavljajući živjeti duhovni život kao da se ništa nije dogodilo. Što brže pronađemo izgubljeni mir, to bolje! Na taj način napredovat ćemo mnogo brže nego li živcirajući se!

Jedan konkretan i vrlo važan primjer je sljedeći: kada zapadnemo u neku pogrešku, pod utjecajem nemira koji nas zahvati često smo u napasti zapustiti molitvu ‒ na primjer svakodnevnu tihu molitvu. Za to nalazimo dobro opravdanje: “Kako mogu nakon počinjenog grijeha, nakon što sam uvrijedio Gospodina, doći pred njega u ovakvom stanju!” Katkad prođe i nekoliko dana prije nego što se vratimo uobičajenom ritmu molitve. To je teška zabluda: to je lažna poniznost koju nam nameće zao duh. Ni u kom slučaju ne valja ništa mijenjati u našim molitvenim navikama, naprotiv! Gdje ćemo naći lijek za naše pogrješke ako ne kod Isusa? Naši su grijesi slaba izlika da se od njega udaljujemo, jer što smo veći grešnici, to veće nam je pravo približiti se Njemu koji je rekao: “Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu.’ Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike.” (Matej 9,12-13).

Ako čekamo da postanemo pravednici da bismo redovito živjeli svakodnevnu tihu molitvu, možemo dugo čekati. Naprotiv, prilazeći Gospodinu u grešnom stanju, naći ćemo izlječenje i bit ćemo malo po malo preobraženi u svece.

Valja nam ovdje raskrinkati jednu važnu iluziju: rado bismo se predstavili pred Gospodinom samo kad smo čisti, dobro počešljani i zadovoljni s nama samima! U tom stavu ima mnogo taštine! To znači, na kraju krajeva, da bismo rado izbjegli milosrđe! No, kakav je to stav nazovi-svetosti za kojim katkada nesvjesno čeznemo i u kojem ne bismo više trebali Boga? Prava svetost je u tome da sve više spoznajemo koliko u potpunosti ovisimo o njegovu milosrđu!

Kao zaključak, navedimo zadnje poglavlje Duhovne borbe koje sažima sve što smo rekli i koje nam ukazuje kako da se ponašamo kad padnemo u grijeh. Poglavlje se zove: “Što valja činiti kad čovjek bude ranjen u duhovnoj borbi”.

“Kad se osjetite ranjenima, kada vidite da ste počinili neku pogrešku, bilo to iz slabosti ili namjerno, iz zloće, ne žalostite se previše: nemojte se prepuštati utučenosti i brizi već se odmah obratite Bogu i recite mu s poniznim povjerenjem: ‘Sada, o Bože, vidim što uistinu jesam: može li se od slabog i slijepog stvorenja kao što sam ja očekivati nešto drugo do li zabluda i padovi?’ Zastanite malo nad tim mislima da biste se posramili i osjetili živu bol zbog pada.

Usmjerite zatim sasvim mirno svu svoju srdžbu prema strastima koje nad vama vladaju prvenstveno prema onoj koja je bila uzrokom grijeha, i recite:

‘Gospodine, počinio bih i mnogo veća zla da mi ti, po tvojoj beskrajnoj dobroti, nisi pritekao u pomoć.’

Zahvaljujte zatim tisuću puta Ocu milosrđa; izljubite ga više nego ikada videći da, umjesto da se na vas ljuti zbog uvrede koju ste mu nanijeli, on vam pruža ruku da ne biste ponovno zapali u neki sličan nered.

Na kraju, recite mu puni pouzdanja: ‘Pokaži, o moj Bože, tko si; daj da poniženi grešnik osjeti tvoje božansko milosrđe; oprosti mi sve moje grijehe; ne dozvoli mi da se imalo odvojim ili udaljim od tebe; osnaži me svojom milošću da te više nikada ne uvrijedim.’

Nakon toga nemojte istraživati je li vam Bog oprostio ili nije, jer bi to značilo uzalud se brinuti i gubiti vrijeme. U tome ima mnogo i oholosti i iluzije zloduha koji vam želi nauditi mučeći vas tim duševnim brigama.

Prepustite se tako božanskom milosrđu i nastavite sa svojim obvezama istim mirom kao da niste sagriješili. Ako Boga uvrijedite i više puta na dan, nikako ne gubite pouzdanje u njega. Učinite što sam vam rekao drugi, treći i zadnji put, kao što ste učinili prvi put… Demon se najviše boji toga načina borbe, jer zna da je on ugodan Bogu. Takav način borbe dovodi ga svaki puta u veliku zabunu, jer se vidi poražen od one iste osobe koju je nekom drugom prilikom tako lako pobijedio… Ako vas, dakle, neka greška ili neki grijeh uznemiruje ili obeshrabruje, prva stvar koju vam valja učiniti jest pokušati ponovno pronaći duševni mir i pouzdanje u Boga… “

Na kraju ovog poglavlja rado bismo dodali jednu opasku: istina je da je opasno činiti zlo i da moramo učiniti sve što je moguće da bismo ga izbjegli. No, priznajmo da bismo, takvi kakvi jesmo, bili u velikoj opasnosti kad bismo činili samo dobro!

Budući da smo obilježeni istočnim grijehom, imamo tako ukorijenjenu sklonost prema oholosti da nam je teško, i čak nemoguće, učiniti bilo koje dobro a da ga bar malo ne prisvojimo sebi, pripisujući ga barem djelomično našim vlastitim sposobnostima, zaslugama i svetosti! Kad Gospodin ne bi dozvolio da bar s vremena na vrijeme učinimo neko zlo ili neku nesavršenost, bili bismo u velikoj opasnosti! Brzo bismo zapali u taštinu i preziranje bližnjih, zaboravljajući da nam sve dobro besplatno dolazi od Boga.

Više nego sve na svijetu, oholost nam oduzima mogućnost da uistinu ljubimo. Da bi nas poštedio od tog velikog zla, Gospodin katkada dozvoljava neko manje zlo, neku nesavršenost, i trebali bismo mu za to zahvaljivati, jer bismo bez te zaštite bili u velikoj opasnosti da se izgubimo.

Jacques Philippe (ulomak iz knjige “Traži mir i idi za njim”)


Tekst preuzet sa: http://www.bitno.net/vjera/sto-ciniti-kad-smo-sagrijesili/

Svjedočanstvo jedne majke

HODOČASTITI

Što zapravo znači ova riječ „HODOČASTITI“ – ako ćemo gledati u doslovnom smislu riječi znači – hodom, pokretom (naprijed), susresti nekoga, častiti nekoga, počastiti. Čime? Ne nekim darom, nego samim sobom. Dati drugome sebe, svoje vrijeme, pažnju, mudru riječ, topli pogled, veliki zagrljaj. Odati čast drugome, počastiti drugoga. Drugome doći u susret. Biti u društvu druge osobe. Pružiti ruku, zagrliti drugoga, poljubiti drugoga. U ovom hodu prema ...., važno je naglasiti tu čar približavanja, ljepotu susreta, radost koja izvire iz toga susreta, usudio bih se reći i onu utrošenu energiju u tom približavanju. Tako bi trebali uvijek susretati, uvijek ohrabrivati, uvijek pružati ruku, ne samo izabranim prijateljima, nego svima.

Zamislite koje li proživljene radosti za one koji bi susretali druge na ovaj način, tj ovaj hod proživjeti kao gore opisan. Ovim svijetom bi tada vladali mir, ljubav, praštanje, radost, veselje, sreća itd. Ali na žalost nije uvijek tako. Svejedno to nas ne bi trebalo obeshrabriti i učiniti ravnodušnima ili učiniti da se izgubi taj čar hoda „prema“. Možemo razmišljati o ovom hodu „prema“ u slučaju dvoje zaljubljenih. Gdje i jedno i drugo žarko iščekuju taj susret. Zamislite taj užurbani korak, taj pogled, krv koja velikom brzinom teče kroz vene, srce kuca 100 na sat. Taj hod prema, zapravo služi za jedno, a to je da kroz taj hod moje srce i cijelo moje biće, čezne za nečim lijepim, kao što je zagrljaj, kao što je pogled, kao što je poljubac, kao što je blizina te osobe. U trenutku susreta, zagrljaja voljene osobe, pružene ruke ili nešto tomu sličnom sve ono oko mene više ne postoji, gasi se, isčekivanje se ispunjava, sve postaje stvarnost, topim se u toj stvarnosti koja me ispunja. Dopuštam da me druga osoba usreći, daje mi da smisao moga čekanja, moga hoda. Dakle hod služi da ja častim drugoga, da mu odajem počast. Odati počast nekome znači udijeliti neko priznanje. To bi u današnjem vremenu bilo kao: dati nagradu, udijeliti dipolomu, uručiti zahvalnicu za doprinos u nečemu. Ali ovaj termin „hodočastiti“ se upotrebljava velikim dijelom samo kad je riječ o posjeti jednog svetišta kao što su crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji ili nekim drugim svetištima.

Dakle, ova riječ opisuje nešto božansko. Opisuje jednu gestu čovjeka da svojim hodom časti, ne nešto svoje nego Božje. Prije nego čovjek počasti Boga, Bog časti čovjeka tim svetim mjestom, svojom objavom, svojim darom. Zato je važno pitati se: Čovječe zašto hodočastiš? Zašto prevaljuješ tolike kilometre pješice, možda čak i bos da bi došao do jednog mjesta i tamo se pomolio, pa zar nije moja soba, intimna, moja odaja dovoljna da Bogu uputim svoje molitve. Isus će reći: ne budite poput farizeja koji kad mole žele da svi znaju i čuju da oni mole, nego zatvori se u svoju sobu i tamo moli. Zar ovaj Kristov nauk ne kontrira ovom našem pristupu? Hodočastiti po Božjem znači odati Bogu čast, Boga priznati Ocem, Krista priznati Sinom Njegovim, Duha priznati Božjom objavljenom Ljubavlju. Dakle kad hodočastim zahvaljujem Bogu, Njemu se predajem, Njemu se utječem u Njega se pouzdajem. Jedno od zlatnih pravila kad se hodočasti na duže stane ne nositi nepotrebne stvari, samo ono što je potrebno. Ali prije svega je važna motivacija. Zašto ja hodočastim. Što želim time postići. Ako nastavim živjeti nakon hodočašća isto ili ne daj Bože i gore taj moj hod je bio veličanje moga ja, moga ega, a ne čašćenje Boga. Dakle, smisao našega života sastoji se u tome da častim Boga, da njemu zahvaljujem.

Zato hodočastiti znači svojim hodom, korakom, svojim nogama i tijelom odavati počast Bogu, Njega veličati. I na kraju, hodom želim umrtviti svoje ovozemaljsko tijelo za nebeski život. Za vječni život koji Bog daje. Neka nas ovozemna hodočašća u razna svetišta pouče i potaknu da cijeli naš život bude jedno hvala Bogu, bude jedan hod prema nebu, bude jedno slavljenje Boga i veličanje brata bližnjega. Kao što čovjek čeka i isčekuje i hodi prema voljenoj osobi tako i mi čeznimo i hodimo prema Bogu, on je taj hod već učinio po svome Sinu i danas čini po Duhu Svetomu. Da li sam raširio svoje ruke da Boga zagrlim, da li sam spreman prihvatiti Božji „dah“ života. Da li doista trčim svim silama prema Njemu ili sa strane čuvam snage i energije za dodatna prolazna iskustva. Neka svatko sebe ispita kako živi, kako hodi prema Onome koji je dao smisao mome hodu i neprestano i danas daje. Neka vas i hodočasće u Mariju Bistricu učini hrabrim hodočasnicima u ovoj našoj domovini da hrabro svjedočimo ljubav Božju koju je propovijedala i živjela Majka Terezija iz Calcute. Svoj život je posvetila Bogu želeći prije svega susreti one najsiromašnije, napotrebitije. Neka nam i ona bude primjer kako hoditi prema Bogu i bližnjima. Svima vama ugodan vikend.

Majka Terezija

PONIZNOST - VRATA ZA RAJ

Poštovani čitatelji i dragi mladi, čitanja koja nam liturgija u ovoj 22 godini predstavalja sjedinjuju jednu jedinu temu, a to je PONIZNOST. Kad bi trebali definirati poniznost svatko bi na svoj način to definirao, možda potaknut svojim životnim iskustvima ili iskustvima drugih ljudi, ali sigurno bi bilo teško u par riječi sažeti što bi to bila poniznost. Dokučiti pravi smisao poniznosti nije lako ali Riječ Božja koju smo slušali može nam biti od velike važnosti da otkrijemo što doista znači biti ponizan. Često ta riječ „poniznost“ u našim razmišljanima nosi negativni naboj, nešto loše za mene, ponižavajuće. Poniznost nije poput „poniziti nekoga“ ili „poniziti samoga sebe“. Zato, čitajući evanđelje, možemo vidjeti što je to zapravo poniznost. Prije objašnjenja, važan je kontekst u kojem Isus govori o poniznosti. Zanimljivo da Isus po tko zna koji puta susreće ljude kod obiteljskoga stola. Isus voli sjesti s narodom, popričati, usudio bih se reći i zapjevati s narodom. Stol je mjesto zajedništva, radosti, ispunjenja, posebno je to mjesto gdje svatko od prisutnih se može osjećati dobro, ugodno i lijepo. Isus se ovaj puta nalazi sa „prvakom farizejeskim“, vrlo važnom, uglednom osobom. Osoba koja traži pažnju, koja želi da se sve oko nje vrti, osoba koja se stavlja u centar pažnje. Zbog toga stava i uzvanici bez puno razmišljanja sjedaju i zauzimaju prva mjesta, da budu blizu toga „prvaka“ da i oni postanu poput njega. Velika napast nas ljudi jest biti ono što je drugi, a zaboraviti biti ono što ja jesam. Zato Isus koji se nalazi među njima želi ih podučiti i govori im o poniznosti i kako ju živjeti. Prva definicija poniznosti, ako ju možemo tako nazvati, odnosi se na „uzvanike“ koji su pozvani na gozbu. Dakle, svi oni koji su pozvani trebaju biti ponizni. Kako? Prva stvar koju trebaju učiniti je zauzeti „posljednje mjesto“ , kako kaže Isus: "Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” Dakle, ako želimo definirati poniznost kao oni koji su pozvani možemo reći ovako: PONIZNOST JE ZAUZETI POSLJEDNJE MJESTO. Ne nametati se, ne nadimati se. Nego u poniznosti zauzeti jedno mjesto koje te može samo uzvisiti, mjesto iz kojeg možeš samo napredovati. Tim stavom govorimo sami sebi da smo otvoreni za nove izazove, da se ne osjećamo kao savršeni, nego da idemo prema toj savršenosti. Zato poniznost zahtjeva od nas da dopustimo da se drugi proslave kroz nas, jer Krist je dao pravi primjer, mi se proslavljamo kroz njega i kroz njegovu žrtvu. Zato nam je učiti od Isusa koji kaže – ako hoćeš biti uzvišen ponizi se, to znači pritaji se, umanji se. Drugi poziv na poniznost, jest za one koji pozivaju na gozbu ili svadbu ili nekakav susret. Isus veli ne zovi one koji ti mogu uzvratiti za taj poziv, koji ti mogu istom mjerom vratiti nazad ili ne daj Bože većom mjerom. Nego kada pozivaš neka to budu siromasi, gubavci, nemoćni – oni koji ne mogu uzvratiti za taj poziv. Dakle, ovdje bi mogli definirati poniznost kao: ČINI DOBRA DJELA DRUGIMA I NE OČEKUJ NIŠTA ZAUZVRAT. Biti ponizan ne znači biti trgovac, razmjenjivati materijalna dobra. Nego biti ponizan znači DARIVATI i USTRAJATI U TOM DARIVANJU, NE OČEKUJUĆI NIŠTA ZAUZVRAT. Kako kaže sam Isus: "Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti." To je naše ljudsko trošenje baterija, ali tu Bog daje posebnu milost i puni naše baterije da nastavimo u tom duhu činiti dobro. "Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” Ovo su riječi ohrabrenja i ovo nije Kristovo moraliziranje, punjenje naše pameti novim rečenicama ili nešto tomu slično. Ovdje Krist poziva na puninu našega ovozemnog života. Samo ovim stilom života možemo prepoznati Boga u našem životu te otkriti smisao Kristova rođenja, muke, smrti i uskrnuća. Neka nas i riječi Sirohove potaknu na bolji život: "Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći to se većma ponizi da nađeš milost u Gospodina. Iako je velika moć Gospodina, on prima počast poniznih."

Blanka Vlašić o svom obraćenju: ‘Kad mi je brat pričao o Bogu, plakala sam tri dana’

Na netom održanoj Katehetskoj ljetnoj školi u Splitu, proslavljena hrvatska atletičarka Blanka Vlašić vrlo je emotivno i iskreno posvjedočila o svom obraćenju i putu do vjere. Vjeroučiteljica Marija Gašpar, koja je nazočila na tom svjedočenju, je na svom blogu magnifikat.blog.hr objavila dojmljiv tekst o tome. Prenosimo ga u cijelosti, ostavljajući ga u izvornom obliku kako bi se što neposrednije mogla doživjeti Blankina ispovijest.

Valjda ste čuli da se Blanka Vlašić obratila, da sad redovito ide u crkvu i da ne može zamisliti više život bez Isusa. ”Ona Blanka?” E, ona Blanka koju poznajemo s TV ekrana i koja je svoj život, svoje postojanje poistovjetila s uspjehom na natjecanjima. A onda se dogodila ozljeda, a s njom se otvorilo i neko sasvim novo poglavlje u Blankinu životu.

Pričala je Blanka vjeroučiteljima na Katehetskoj ljetnoj školi kako je krenula putem obraćenja…
Kao što je to bivalo s većinom njenih vršnjaka Krizma je ujedno bila i prekid s Crkvom. Svoje svjedočanstvo Blanka je započela kroz suze nastavljajući: “Sramin se što sam bila takva… sramin se što san Bogu stalno okretala leđa… a nekako san znala da je on cilo vrime tu”.

Sve je nekako počelo s ozljedom, priča Blanka – te kako je zbog neprestajanja bolova upadala sve dublje u depresivno stanje. Shvaćala je nekako da je to stoga što se toliko poistovjetila s uspjehom. Ona je bila ukoliko je uspijevala. Ako ne bi uspijevala onda bi se najradije ”tri dana zaključala u sobu da je niko ne vidi i ne čuje”. ”Skakanje je bio moj identitet… Bez uspjeha se ne bi osjećala vrijednom”. To stanje depresije se toliko povećalo da je osjećala strašan pritisak u prsima zbog kojeg je jedva mogla disati. Već je u glavi složila sliku o najgorim mogućim oblicima bolesti. Ni s kim nije imala želju pričati niti govoriti o ozljedi, o bolima, o onome što prolazi.

Nazvao ju je prijatelj i rekao – “Ja san na Poljudu zapalio sviću Svetom Anti za te”. Kasnije je razmišljala kako bi i sama mogla to isto učiniti… pa eto, možda se nešto i popravi. I otišla je, bez neke osobnije molitve, ”paliti sviću … svaki dan dva miseca  zaredon”. No, ništa se još nije događalo, ali i to kao da je bilo priprema na obraćenje.
Taj teren obraćenja pripremalo je i bratovo prethodno obraćenje koje se također događalo uslijed njegove ozljede. Onako usput, požalila mu se na treningu kako je boli. A on joj je onda prišao i počeo pričati o Bogu.

“Moj brat da meni priča o Bogu?! Pa nije on za to kompetentan”, mislila je, najprije se čudeći što mu je. No, kaže ona – ”da ste vi čuli moga brata tada – sve bi vam bilo jasno!” . I tako je odjednom počela plakati i plakati… a plakala je, kako kaže – tri dana. “Moj brat je bio potpuno druga osoba”, priča Blanka, a onda se i ona sama počela sve više okretati prema Isusu.

Ono što ju je odjednom silno radovalo bilo je da ne mora nositi tu ‘”opasnu masku” kojom plaši druge oko sebe. Kaže kako joj se čini da su njene protivnice na terenu bile toliko prestrašene njenom pojavom da bi ustuknule pred njom i da su možda (nagađa ona kroz šalu) već zbog toga skakale lošije. Postala je sretna da smije biti ponizna. Kao da joj je netko nametnuo tu potrebu da bude uvijek jaka i puna samopouzdanja. Shvatila je koliko je oslobađajuće to što smije biti slaba.

Govorila je Blanka i o tome kako se jednom prigodom u Parizu prije izlaska na teren molila, držeći se za ruke skupa s još dvije natjecateljice. Ostalih devet je bilo sa strane. Na tom natjecanju su taj put baš njih tri bile – prva, druga i treća. ”No, ne mora to ništa značit” – dodala je Blanka, valjda već svjesna da Božja volja ne mora uvijek biti – medalja. Da, dodala je kako su se sljedeći put i ostale pridružile molitvi,  te kako uviđa koliko taj natjecateljski teren po svijetu može biti područje apostolata.

Kao plod Blankina obraćenja i obraćenja njenog brata dogodilo se još nešto veliko za njihovu obitelj, a to je da su joj se roditelji nedavno, u mjesecu srpnju, nakon tridesetak godina civilnog braka konačno vjenčali u crkvi.

Kroz vrijeme svjedočenja o vjeri Blanka je na trenutke jedva susprezala suze, a time i pokazala javno da je došlo vrijeme da odbaci svoju masku koja joj nije dopuštala da bude ono što je u dubini duše, bez obzira na pobjede i poraze – da bude ljubljeno Božje dijete.

Preneseno s bloga magnifikat.blog.hr

Sveta voda