Jedinstvo koje Krist po Duhu dariva i zadaje

Za današnje evanđelje imamo Isusov nastupni govor prema Mateju u kojem najavljuje da se približilo Kraljevstvo Nebesko i zbog toga se svi trebaju obratiti. Za drugo čitanje imamo odlomak iz Prve Korinćanima u kojemu Pavao potiče krištene vjernike na jedinstvo zato što svi vjeruju u istoga Krista s kojim su životno povezani u krštenju. Ova nedjelja pada u ovkiru tjedna molitvi za ponovno puno jedinstvo kršćana koje intezivnije obavljamo svake godine od 18. do 25. siječnja. Zato ćemo danas razmišljati kako je jedinstvo Crkve Kristov dar i zadatak.

U ovom provom čitanju prorok Izaija propovijeda u Jeruzalemu 733. god. prije Krista, nakon što su trupe asirskoga kralja Tigleta Pilesara III. područje plemena Zebulonova i Naftalijeva pripojile asirskoj državi. Prorok zatim tješi sunarodnjake koju su time zapali u tamu ropstva te najvaljuje vrijeme svjetla i obnove, kada nastupi idealni vladar Emanuel. Tada će narodu koji živi u tami ropstva i grijeha zasjati jarka svijetlost. Činjenica je da Isus počinje propovijedati u Galileji te je najveći dio svoga vremena proveo među rubnim stanovnicima svojega mesijanskoga poslanja. Evađelist Matej to vidi kao ispunjenje proročanstva i zbog toga to navodi u današnjem evanđelju.

U drugom čitanju Pavao kori one krštene koji se dijele na simpatizere Petra, Pavla ili Apolona. Podsjeća ih da su kršćani jednoga mjesta dio Crkve koja je jedna zato što su svi vjerom i krštenjem povezani s Kristom i međusobno. Sam Pavao se odriče svojih simpatizera jer nije on za njih raspet i jer nisu kršteni na njegovo ime. On je zadovoljan što propovijeda Krista raspetoga, ponosi se mudrošću križa i traži od vjernika da odbace vrednovanje propovijednika prema grčkoj mudrosti. Ovo nas čitanje potiče na obnovu vjere u Crkvu koja je snagom Duha životvorca jedna, sveta, katolička i apostolska.

U današnjem evanđelju prikazan je Matejev izvještaj o Isusovoj nastupnoj propovijedi i pozivu Petru, Andriji, zatim Jakovu i Ivanu da mu se pridruže u propovijedanju Kraljevstva Božjega i liječenju bolesnih. Što znači obratite se približilo se Kraljevstvo Božje? Povezat ćemo ovo s Isusovom molitvom: Oče, dođi kraljevstvo  tvoje! (Lk 11,2; Mt 6,10). Isus ovo govori u trenutku kada je zatvorio stolarsku radnju u Nazaretu, jer je prigodom krštenja na Joradnu dobio znak da je vrijeme za mesijansko djelovanje, ali da treba biti skroviti Mesija, poput Sluge Patnika iz Knjege Izaijine. Isus je doživio promjenu, presložio je svoj um i srce da bi se potpuno stavio na raspolaganje Bogu. Sada zove sve ljude, a posebno prve učenike na takvo preslaganje uma i srca da bi Bog po njima širio svoje kraljevstvo, da bi otkrio kako mu je stalo do svakoga čovjeka. Približilo se kraljevstvo Božje znači da po Isusovim djelima i riječima Bog iznova ulazi u svoj narod i u cijelu ljudsku zajednicu. Dođi kraljevstvo tvoje znači da se Isus stavlja Bogu na raspolaganje, da želi biti „uprisutnitelj“ njegove dobrote i ljubavi među ljudima.

Dakle, rad za Kraljevstvo Božje traži preslaganje uma i srca, otvaranje za nešto novo što Bog nudi po Gospodinu Isusu. Upravo takvo duhovno pospremanje vlastite kuće srž je za jedno autentično življenje ekumenizma kao pokreta za ponovno jedinstvo kršćana.

I nas Isus danas zove da djelujemo po Njegovu Duhu, da pospremimo pred vlastitim vratima sve ono što nije dobro, biti spremni na obraćenje i kajanje za naše grijehe posebno protiv jednistva kršćana i jedinstva s Bogom i drugim ljudima.  Neka nas Duh Sveti vodi na našem zemaljskom putu te da ne zaboravimo nikada da nas On poziva na obraćenje i kajanje za naše krive postupke radi Kraljevstva Božjega.

Učiniti da se Gospodin očituje

Biblijsko razmišljanje uz drugu nedjelju kroz godinu

Današnji evanđeoski odlomak opisuje istovjetan događaj koji smo čitali i o kojem smo razmišljali prošle nedjelje kad smo slavili blagdan Krštenja Gospodinova, s time da samo prošle nedjelje čitali opis iz Evanđelja po Mateju, dok danas čitamo tekst iz pera svetog Ivana. Od blagdana njegova krštenja kojim se ujedno zaključuje liturgijski ciklus božićnog vremena, prelazimo u liturgijsko vrijeme kroz godinu, razmišljajući o istom događaju samo iz druge perspektive. Od slavlja blagdana njegova krštenja, ulazimo u onu svakodnevnicu koja nije pasivna svakodnevnica, nego ono redovito sveto vrijeme, koje bi kao i njegovo moralo biti posvećeno spasenjskim djelovanjem, to jest naviještanjem. Vrijeme kroz godinu je prigoda da nastavimo živjeti novim intenzitetom koji nam je posredovao sam Gospodin, a to je intenzitet njegova očitovanja svijetu.

U prvoj Crkvi se prije svega intenzivno raspravljalo o značenju ovog događaja najprije za Gospodinov život, a tek onda kasnije i za život pojedinog vjernika. Gledano iz kristološke perspektive ono je bilo prekretnica u Gospodinovu životu, jer je nakon što je primio krštenje Gospodin počeo svoje javno djelovanje. A gledano iz perspektive Ivana Krstitelja, krštenje kojim je on krštavao narod imalo je smisla samo kao priprava za Mesijin dolazak: „Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.“ Zato nam sveti Ivan Evanđelist i prenosi ovaj događaj kako bi posvjedočio da se Mesija doista i očitovao u Izraelu od trenutka kad je Isus došao na Jerodan tražeći od Ivana da ga krsti. S pravom onda možemo reći da je Ivan bio prvi kojem se Isus očitovao kao Sin Božji i Otkupitelj.

U tom duhu i sveti Augustin iščitava ovaj događaj, propitujući najprije značenje, zadaću i korist Ivanova krštenja, pri čemu je vrlo kritičan: „Braćo moja, da je čemu koristilo i sada bi ostalo, a ljudi bi se krštavali Ivanovim krštenjem, te bi tako dolazili do Kristova krstitelja. Ali što veli Krstitelj? Krstim da se on očituje Izraelu. Hoće reći da je došao krstiti vodom da se Krist očituje Izraelu, narodu Izraelovu. Ivan je primio otajstvo krštenja vodom pokore kako bi pripremio put Gospodinu, kad još Gospodin ne bijaše došao. Ali kad se Gospodin pojavio, suvišno mu je put pripravljati, jer onima koji ga upoznaše sam je postao put. Stoga nije bilo dugotrajno Ivanovo krštenje. Ali kako se pojavio Gospodin? Ponizan. Pojavio se kako bi Ivan primio krštenje kojim je trebao biti kršten sam Gospodin.“  (In Jo. Ev. tr. 4,12)

Doista, razvidno je da je Ivan krštavao kako bi se Gospodin očitovao Izraelu, a prvi od sveg Izraela bio je sam Preteča koji se svojim krštenjem pokore čistio kako bi primio veliki dar očitovanja Mesijina. Tako je u trenutku krštenja Gospodinova Ivan upoznao onoga kojega nije poznavao, te je po tom događaju počelo očitovanje Gospodinovo Izraelu. A prvi čin Gospodinova očitovanje bilo je očitovanje Ivanu, te je njemu krštenje pokorom bilo korisno da upozna Jaganjca Božjega i da potom posvjedoči za njega. Krštenje pokorom pripremilo ga je za ono drugo krštenje koje je tako odvažno najavljivao. Ivan je vidio Duha Svetoga kako silazi nad Isusa, te je tako i sam primio krštenje Duhom, što će poslije posvjedočiti dajući krv za Krista. Ivan je tako prvi koji je kršten Gospodnjom snagom, jer mu se očitovao Mesija i jer ga je obdario svojim Duhom.

Iz svega toga izvire obveza za nas kršćane, biti na tragu Ivanova svjedočanstva za Isusa. Ne možemo živjeti kao da ga ne poznamo, premda vidimo da mnogi oko nas ne samo žive kao da Krist nije očitovan svijetu, nego kao da uopće Boga nema. Vrijeme kroz godinu nam je poticaj da i svojoj svakodnevnici, a ne samo u prigodi nekih većih blagdana, Gospodina očitujemo svijetu, jer bez nas se to očitovanje ne događa. Kao što je Ivan Krstitelj pripremao svijet na to očitovanje, i nama je dodijeljena ta ista zadaća. Činiti nam je sve što je u našoj moći da se Isus očituje narodu, koji sporo prihvaća takvo očitovanje, jer su mu oči zastrte slabošću i grijehom.

Živjeti nam je stoga tako intenzivno, a to znači svjedočki, kao što je činio sveti Ivan Krstitelj, sveti Augustin i prva kršćanska zajednica, jer je neophodno i naše služenje Božjem otajstvu kako bi se Isus očitovao svijetu doista kao Božji pomazanik i Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. Svjedočiti nam je tako da njegovo svjetlo može zasjati ljudima našega vremena koji odbijaju naći se u zajedništvu s njime, te zbog toga čame pod teretom grijeha, koji ljudi nisu vlasni sebi skinuti, nego to može jedino Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. A kako bi čovjek našega vremena dopustio Jaganjcu da mu skine teret grijeha, neophodno je naše sveto služenje i svjedočenje u svijetu.

dr. don Ivan Bodrožić

Preuzeto sa portala Bitno.net

Zašto je sveta misa veličanstvena?