SV. MALA TEREZIJA

Životopis sv. Terezije

SV. MALA TEREZIJA

Kratki prikaz vremena i života

U ovome kratkom prikazu života naše zaštitnice, sv. Terezije od Djeteta Isusa (više možete naći na web stranici sestara Karmelićanki ili na službenoj web stranici naše svetice), susrest ćemo se s mnogim povijesnim podatcima pa ih je korisno već na početku povezati, kako bismo shvatili pozadinu nekih događaja.Terezija je Francuskinja: iz naroda koji je prvi u Europi prihvatio kršćanstvo nakon seobe narodâ i stvaranja današnje Europe. U Francuskoj su kroz cijelu europsku povijest nastajali katolički pokreti, gradile se crkve i samostani. Terezijino devetnaesto stoljeće doba je nastajanja najvećeg broja redovničkih zajednica u Crkvi. Postoji čak i redoslijed isticanja raznih pobožnosti: primjerice, Imena Isusova (u 16. stoljeću su je promicali franjevci sv. Bernardin Sijenski i sv. Ivan Kapistran pa je sv. Ignacije osnovao red nazvan imenom Isusovim – isusovci), zatim Srca Isusova (što su promicali isusovci, a u 19. stoljeću nastale su mnoge zajednice koje su uzele i ime Srca Isusova: u Francuskoj Leon Dehon – dehonijanci), Muke Isusove (pasionisti), Krvi Kristove, Bezgrješne Djevice, Malog Isusa (bl. papa Pio IX. i nadbiskup Josip Stadler, koji je osnovao red Služavki Malog Isusa), Euharistije (sv. Pio X., papa), Krista Kralja (Pio XI., papa i Katolička akcija), Srca Marijina (pod utjecajem Fatime – Pio XII., papa), Milosrdnom Isusu (s. Faustina i današnji Papa). 

Srpanj 1876. – 3,5 god. Fotografirana u vrijeme dok obitelj 

Martin živi u Alenconu, prije smrti Terezijine majke.

Iz ovoga kratkog uvoda slijedi da govoriti o sv. Maloj Tereziji kao svetici obljubljenoj u svim narodima i kao naučiteljici Crkve znači početi od povezivanja raznih Gospodnjih putova. Mi ih, doduše, nazivamo slučajnostima, ali kod Boga su bili nacrti i planovi.Mladi Francuz imenom Luj Josip Stanislav Martin došao je jednoga dana u samostan sv. Bernarda u Švicarskoj da postane monah. Nije primljen jer nije završio školu pa se vratio svojim roditeljima u Alençon. U isto vrijeme u Alençon je stigla mlada djevojka u pratnji svoje majke. Djevojka se zvala Marija Azelija Guerin i željela je postati časna sestra. No poglavarica sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog uspjela ju je odgovoriti. Djevojka je to prihvatila pomolivši se Bogu da se uda i da joj Bog dâ puno djece te ih posveti. Niz okolnosti i znaci Božje providnosti doveli su to dvoje mladih da se upoznaju i zaljube. Vjenčanje se slavilo u crkvi Notre Dame u Alençonu. Imali su već osmero djece kada se usred zime, 2. siječnja 1873. rodila djevojčica, krsnim imenom Marija Franciska Terezija. Na krštenju joj je kuma bila najstarija sestra Maria Louisa.Terezija, taj nježan cvjetić koji će uvijek spominjati cvijeće i ruže što će bacati na putove kojima prolazi, postala je kućna mezimica. Tata ju je zvao »moja mala kraljica«. Bila je vrlo oštroumna, ali i vrlo živa i nestašna. Klanjala se pred kipom Gospe od Osmijeha. Dosjetljiva, s tri godine upitala je mamu: »Hoću li i ja ići u raj?« Mama je odgovorila: »Da, ako budeš dobra.« A Terezija je zaključila: »A ako ne budem dobra, ići ću u pakao, ali u tom slučaju znam što bih učinila: pobjegla bih tebi u raj, ti bi me čvrsto stegnula u zagrljaj i tako me dobri Bog ne bi mogao uzeti i staviti u pakao.« Kakav primjer potpunog pouzdanja u majku! No majka joj je umrla kada je imala četiri i pol godine, 28. kolovoza 1877., pa joj je Gospa koju su u obitelji jako štovali preuzela ulogu majke. Otac, sam s toliko djece, odlučio se preseliti u Lisieux. Tamo je živio ženin brat sa svojom vrlo pobožnom ženom, koja će preuzeti brigu o nećakinjama.Prva riječ koju je Terezija napisala bila je »nebo«, prva propovijed koju je razumjela bila je o muci Isusovoj. Jedne večeri, vraćajući se sa šetnje, vidjela je zviježđe Orion u obliku slova T i uskliknula: »Moje ime je zapisano na nebesima.« Uistinu će biti tako proslavljena na nebu da će je štovati mnogi, a vojnici će za vrijeme ratova u svojim lisnicama nositi njezinu sliku.Terezija se divila cvijeću, zvijezdama – Božjoj veličini. Njezina najvoljenija sestra koja joj je zamjenjivala mamu, Paulina, 2. listopada 1882. godine postala je karmelićanka: s. Agneza od Isusa. Terezija je plakala zbog rastanka i razboljela se, ali zagovor Gospe od Pobjede u Parizu učinio je čudo. Sa svojega bolesničkog kreveta ugledala je kip Gospe od Osmijeha kako joj se smiješi te je ozdravila. Pristupajući prvoj pričesti i krizmi, neprestano je ponavljala: »Ljubim te, Gospodine! Tebi se predajem zauvijek i živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.«Jedne nedjelje, zatvarajući molitvenik na kraju mise, Terezijino se oko zaustavilo na sličici Krista raspetoga. Ranjena i raskrvavljena ruka duboko je dirnula djevojčicu. Krv Spasiteljeva pada na zemlju a nitko je ne skuplja! Ona će biti tu da bi tom krvlju škropila duše i svojim molitvama svakoga grešnika nastojala istrgnuti plamenim jezicima pakla.Kada je njezina sestra Maria Louisa otišla u karmel i postala s. Marija od Presvetog Srca, u Tereziji je sazrela želja da i ona uđe u karmel. Bio je baš blagdan Duhova kada je skupila hrabrost te ocu priopćila svoju želju. Otac je u vrtu ubrao bijeli cvijetak sličan ljiljanu i objašnjavao joj s koliko ju je ljubavi Bog odgajao i čuvao sve od trenutka njezina rođenja. Taj cvijet postaje relikvija na slici Gospe od Pobjede.

II

Terezija je bila premlada za karmel i ujak kod kojega je stanovala nije joj dopustio da tamo ode. No Terezija je bila uporna pa je ujak uvidio da je to ipak Božja volja. Popustio je te su otišli biskupu, koji ih je poslao poglavaru karmela. No ovaj nije htio ni čuti o ulasku u karmel prije 21. godine života. Biskup ju je stoga poslao Svetom Ocu u Rim da on to odobri. Mislio je da će to nezaboravno putovanje skrenuti njezina razmišljanja u drugom smjeru.Posjetivši kip Gospe od Pobjede u Parizu, krenula je preko švicarskih planina u Milano gdje je razgledala katedralu. Zatim je posjetila Veneciju, Padovu, Bolognu, Loreto i konačno stigla u Rim. Iz crkve sv. Agneze htjela je ponijeti neku relikviju svojoj sestri, koja nosi ime po toj svetici, i tada joj jedan komadić crvenog mramora, baš kao suvenir, padne pred noge.Papa Lav XIII. s drugim je hodočasnicima primio i Tereziju koja je zatražila ulazak u karmel sa samo 15 godina. Zadivljen njezinom žarkom željom i odlučnošću, Papa je blagoslivlja. Na povratku kući Terezija je posjetila Asiz, Firenzu, Pisu i Genovu, pa se uz morsku obalu vratila u Francusku, prolazeći ravnicama punima naranči, maslina i palmi. No njezino je srce žudjelo za drugim ljepotama, ljepotama karmela.

Na ovoj fotografiji ima 22 godine, upravo kad je započela pisati prvi dio svoje autobiografije.

Otada je Terezija neprestano činila pokoru u malim stvarima te napredovala u poniznosti i poslušnosti. Konačno, 9. travnja 1888. ulazi u karmel u Lisieuxu, sa željom da ostane zauvijek. Osjetila je duboki mir. Nije joj bilo lako prilagoditi se, ali je odvažno vršila svoje male kreposti, budući da za velike nije imala mogućnosti.Za onoga koji ne živi u njemu, karmel se može činiti idealnim mjestom u kojem vladaju prijateljstvo, mir i tišina, no istina je to da djevojke koje ulaze sa sobom donose svoje ja, tj. oholost, navezanost na stvari i osobne interese. Ti »mali svjetovi« moraju se rastopiti u moru žarke Božje ljubavi.Terezija je željela postati sveta, no između planine i zrnca pijeska ipak ima razlike. Morala je izmisliti neko »dizalo« koje će je podići do Isusa jer je previše mala da bi se popela trnovitim i teškim putem savršenstva. Dizalo je prepoznala u Isusovim rukama. Zato ostaje malena i to postaje sve više i više.Svečanost oblačenja bila je 10. siječnja 1889., a 8. rujna 1890. na blagdan rođenja Majke Božje položila je svečani zavjet. Dana 29. srpnja 1894. Bog je pozvao k sebi tatu Martina. Nakon toga još jedna njegova kći, Celina, postaje karmelićanka i uzima ime s. Genoveva od sv. Terezije.Terezija postaje učiteljica novakinja. Poniznošću, strpljenjem i razboritošću nastoji utisnuti Isusovu sliku u duše mladih kandidatica. Jednoga dana s. Paulina, koja je u međuvremenu postala poglavarica, pozove je na stranu i pročita joj pismo. U njemu jedan mladi misionar želi da se jedna sestra posveti njegovu spasenju i da moli za njegov apostolat. Terezija obeća da će molitvom i pismima pomagati mladom misionaru.Na Veliki četvrtak 1896. godine legla je i osjetivši krv na usnama shvatila da joj se bliži kraj. Pred slikom Gospe od Osmijeha počela je, po želji poglavara, objašnjavati svoj osobni način poimanja duhovnog života: »Evo, moja misija počinje: ona je da navedem druge da ljube Boga kao što ga ljubim ja i da pokažem dušama svoj ‘mali put’. Želim proći svoje nebo čineći dobro na zemlji. Nakon moje smrti dat ću da na zemlju pada kiša ruža.«Stranicu po stranicu rodilo se prekrasno djelo. Tekst poznat preko granica katoličkog svijeta. U njemu pripovijeda »mali put« kojim je sama išla: kratak i ravan put, upotpunjen onim malenim pothvatima koji su joj tako dobro uspijevali. »Jer jedinu stvar treba činiti ovdje na zemlji: pružiti Isusu cvjetiće malih žrtava.«Terezija je puno trpjela, no, kako je sama govorila, bila bi sretna da može umrijeti. Dana 5. lipnja 1897. bilo joj je toliko loše da su sestre u samostanu započele devetnicu Gospi od Pobjede. Zdravlje joj se pogoršalo pa je 30. srpnja primila bolesničko pomazanje. Nadala se brzo umrijeti, no Bog joj je dao još dva mjeseca mučeništva. Kada se poveća trpljenje, poraste i snaga. Govorila je: »Ponestaje mi zemaljskog zraka. Kada će mi biti dano da udišem onaj vječni?«Cijeloga dana 30. rujna jako je trpjela. No neki slatki osmijeh lebdio je na njezinim usnama, a pogled joj je bio upravljen u nebo. Navečer upre pogled u Raspetoga, čvrsto ga je držala u rukama, i prošapta: »Pa dobro … idemo! Bože moj, ja te ljubim.« To su bile njezine posljednje riječi. Otišla je Onomu komu je cijeli život žudjela.

III

Samo 26 godina nakon njezine smrti papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 29. travnja 1923., a svetom 17. svibnja 1925. Nazvao ju je »zvijezdom svoga pontifikata i sigurnim putem kroz tamu našega vremena«. Već je papa Pio X., kada je u Rimu započeo proces za proglašenje blaženom Male Terezije, rekao: »Evo najveće svetice suvremenog doba«, pokazujući na njezinu sliku.

U prigodi stote obljetnice Terezijina rođenja, u siječnju 1973., papa Pavao VI. u pismu biskupu Lisieuxa uzdiže Terezijine vrline, molitveni život i povezanost s Bogom. Molitveni život bio je običan. Mistični doživljaj bio je samo pri jednom križnom putu. Sve što je činila moralo je biti dohvatno malim dušama.

Njezino remek-djelo nastalo u posljednjim danima života – spis koji je sama pisala kao pokazatelj puta svetosti, Povijest jedne duše – u roku od 25 godina prevedeno je na 35 jezika i prošireno u više od milijun primjeraka. Knjiga je pripremljena za tisak tek 1956. godine, i to s toliko kritičnosti kao ni jedna druga knjiga. A zahvatila je i one ljude koji jedva da uzimaju u ruke ikakav religiozni spis. Njezino pisanje o duhovnom životu možda obiluje sladunjavošću i sentimentalnošću, no ispod toga snažno odzvanjaju riječi: smionost, odvažnost i hrabrost. Nije to herojski duh Paula Claudela ni Bernanosa, ali je spoj duha junaštva Ivane Arške i hrabrosti u podnošenju patnji vlastite Ivanu od Križa. Terezija se pokazala kao uzor spremnosti da se ide putem tame, jer u duhovnoj suhoći biti vjeran svakodnevnim molitvenim vježbama znači ispunjavati Očevu volju.

Srpanj 1896. – Terezija u samostanskom vrtu.

Spoj pobožnosti prema Raspetome i prema Bogu Ocu, dakle, isticanje muke Isusove i milosrđa Božjega daje pečat pobožnosti i našoj novoj blaženici Mariji od Propetog Petković, vjerojatno stoga što je svoju mladost živjela upravo u vrijeme općeg oduševljenja za Malu Tereziju.Posve predana Božjoj volji, bez očekivanja čudesa, pokazala je put svetosti: male kreposti sive svakidašnjice – poniznost, poslušnost, siromaštvo, čistoća, požrtvovnost, jednostavnost srca, povezanost s Bogom. U jednoj je prigodi zapisala: »Crkva ima tijelo od udova, ali ima i srce koje gori od ljubavi; ljubav oživljuje udove Crkve i kad bi se ljubav ugasila, ne bi bilo apostola, ne bi bilo mučenika ni svjedoka. Ljubav obuhvaća sva zvanja, ljubav je sve: obuhvaća sva vremena i mjesta – jednom riječju, ona je vječna. Ljubav mi je dala ključ moga zvanja i tako je našla svoje zvanje. Moje zvanje je ljubav. Bit ću ljubav i tako će se ostvariti moj san iz mladosti: mučeništvo, a ono se postiže ljubavlju. Najsavršeniji darovi nisu ništa bez ljubavi. Ljubav je najizvrsniji put koji vodi Bogu jer Bog je ljubav. I stoga: kršćaninovo poslanje jest ljubav.«Ovako opisan put savršenosti koji je primjeren i za laike, prvi je od vremena Franje Saleškoga. Novi Katekizam Katoličke Crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisâ Male Terezije, tako da je logično da je papa Ivan Pavao II. sv. Tereziju od Djeteta Isusa 19. listopada 1997. godine proglasio naučiteljicom Crkve.Mala Terezija proglašena je 14. prosinca 1927. godine i zaštitnicom misija, iako nikada nije bila u misijama. Najveća misionarka u povijesti, dobitnica Nobelove nagrade za mir, utemeljiteljica reda Misionarki ljubavi, Majka Terezija iz Indije bit će uzdignuta na čast oltara ove godine baš na Misijsku nedjelju, i to istoga datuma kada je njezina zaštitnica, čije je ime uzela, prije 6 godina proglašena naučiteljicom Crkve. Majka Terezija bila je već za života ideal svetosti, a naša Mala Terezija zasigurno je najomiljenija svetica u svijetu.

IV

Završavajući ovaj kratki prikaz povijesnih okolnosti i životnog puta Male Terezije, spomenimo još i to da je ime dobila po Tereziji Avilskoj, obnoviteljici karmela, koja je i sama pripadala karmelskom redu. Roditelji su joj bili pobožni i željeli su stupiti u duhovni stalež, ali su prema Božjem planu odgojili svoju djecu te su ona stupila u redovništvo. Bili su uzor roditeljstva, odgoja i pobožnosti pa ih je današnji papa Ivan Pavao II. uzdigao na oltar kao uzor bračnog para. To je prvi put da jedan bračni par zajedno postane svet. Njihova kći Terezija uzela je ime »od Djeteta Isusa« da bi pokazala kako želi biti malena, a i da bi se razlikovala od Terezije Avilske, koja ima naziv Velika, po kojoj je ime uzela njezina sestra Celina.Nekoliko je pobožnosti kod Male Terezije posebice dolazilo do izražaja: Majka Božja, križ, Raspeti, ruže, ljubav i poslušnost, te biti malen i ponizan s predanjem u Boga. To je put koji je Tereziju doveo za učiteljicu svima nama vjernicima. Nasljedujmo je i ispunit ćemo poslanje na koje nas je Bog pozvao: biti katolik, biti zahvaćen Kristom, biti kršćanin.

Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?

U dvadeset i prvoj  nedjelji kroz godinu Liturgijska čitanja uvode nas u otajstvo spasenja. Ovo evanđelje koje čitamo nije direktni nastavak evanđelja od prošle nedjelje. Luka evanđelist između ovih evanđelja ubacuje jedno ozdravljenje te par prispodoba o Kraljevstvu nebeskom. Ipak, ova evanđelja su tematski jako dobro pozvezana. Prošle nedjelje Isus govori: „Mislite li da sam došao donijeti mir na zemlju? Ne, kažem vam, nego razdor.“ (Lk, 12,51). Zbog Isusa se događaju podjele, razdjeljenja.... Možemo birati: biti na Isusovoj strani, tj. za Njega ili biti protiv Njega. Pitanje koje si možemo postaviti: Da li je dovoljno biti kršćanin ako smo samo na Isusovoj strani? Što podrazumijeva biti Kristov u potpunosti? Današnje evanđelje je odgovor na ova pitanja. Po tko zna koji puta prolaznici pitaju Isusa o životnim pitanjima, o pitanjima o kojima ovisi moj smisao života. Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju? Očito postoji strah od smrti, od ružnog završetka ovoga života. Očito Krist provocira svojom pojavom svakoga čovjeka i svaku savjest da se priupita, pa tko će se spasiti? Što ćemo nakon smrti? Kako živjeti da zadobijemo baštinu vječnu? 

Kristov odgovor na ovo pitanje je vrlo čudan ali i konkretan, on  odgovara: „Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.“

Što se dakle skriva pod imenom biti kršćanin i biti Kristov? Možemo dati puno odgovora ali pitanje je da li će ti odgovori biti točni, da li će ti odgovori biti potpuni, da li će ti odgovori biti prosvijetljeni nekim našim stavovima i idejama? Ili? Odgovor koji se može dati na ovu Kristovu konstataciju stoji u življenju života kroz tri važna odnosa. Dakle, da bi čovjek prošao kroz taj prolaz o kojem Krist govori treba se na ispravan način ostvariti kroz trodimenzionalni odnos.

Prvi je odnos s Bogom: svaki čovjek prije svega  u životu treba tražiti Boga, treba tražiti Onoga koji mu je udahnuo život u njegovo smrtno tijelo. Tražiti Boga kroz molitvu, tražiti Boga kroz meditaciju, tražiti Boga u Njegovoj utjelovljenoj Riječi. Dakle, smisao čovjekova života jest „tražiti“, istraživati, željeti susresti živoga Boga.

  

 Ali to nije dovoljno jer naš ljudski život se sastoji od susreta s drugim ljudima, dakle, drugi važan odnos jest: Odnos prema drugima. Prema bližnijma. Koliko poštujem druge, koliko se borim za svoju obitelji, koliko pomažem malenima, siromašnima, nemoćnima. Koliko se trudim unijeti mir u obitelji, u zajednicu u kojoj živim, među prijateljima. Koliko tražim svoj interes u susretu s drugim ljudima? Česte obiteljske situacije su narušene upravo u tim odnosima, jer braća ili sestre ili bliža rodbina ne pričaju godinama zbog pedlja zemlje, zbog jednoga stana, jedne sobe, jednoga balkona, zbog par kuna. Koliko dajem važnosti tom pravom odnosu prema drugim ljudima.

I treći odnos jest: odnos prema samome sebi. Koliko sebe poštujem, koliko čuvam svoje zdravlje. Koliko čuvam svoje tijelo? Moja duša je leglo Božje milosti ili leglo zla, grijeha, ogovoranja, osude, laganja. Da li se prihvaćam ovakav kakav jesam? Da li od sebe zahtjevam nemoguću misiju, biti ono što nisam?

Dakle, ovaj trodimenzionalni odnos se može živjeti u dva smjera. Prvi, da živeći ove odnose tražim sebe, svoj ja, stavljam sebe na prvo mjesto, zahtijevam da se Bog prilagodi mojim idejama, mojim zahtjevima. Zahtijevam od drugih da me poštuju, da mi se obraćaju iz poštovanja, a ni sam nisam spreman pozdraviti, utješiti, susresti. Drugi način življenja ovog odnosa jest onaj Božji. Biti na službi. Biti na pomoći. Ostvariti svoj ja, ostvarujući JA druge osobe. Dopustiti da Bog djeluje u mom životu, znati uputiti molitvu hvale i zahvale Bogu. Znati drugome biti od pomoći. Znati drugoga usmjeriti na pravi put. Pomoći drugome da se ostvari, da postane bolji od mene, uspješniji od mene. Samim tim načinom života ja sebe ostvarujem. Stavljam sebe na službu drugima. Stavljam sebe na službu Bogu koji mi daje sve. Prepoznajem Božje djelovanje kroz osmijeh, pružanje ruke, pogled, riječ, susret. 

Zato da bi prošli kroz uska vrata potrebno je učiniti Kristov život svojim životom. Da njegov stil života postane moj život. Da njegova žrtva bude moja žrtva.

U prvom čitanju Bog preko proroka Izaije jasno govori koja je njegova namjera, koja je njegova želja. Da sabere sve puke i jezike, sve narode ovoga svijeta i da ih ujedini u jedan jedini narod. U Evanđelju to isto govori na drugi način. I doći će sa istoka i zapada, sjevera i juga, i sjesti za stol u Kraljevstvu nebeskome. Iz poslanice Hebrejima vidimo način Božjeg djelovanja. Kako Bog koji je Otac odgaja svoje sinove, kako stegom odgaja, šiba sina kojeg voli. Poradi vašeg odgajanja trpite. To su uska vrata kroz koja Isus poziva da se prolazi. Prolazi samo onaj koji se dopusti oblikovati od Boga, koji se dopusti oblikovati od Isusa Krista – od Njegove Crkve. Koji se dopušta oblikovati od svetih sakramenata. Koji se dopušta oblikovati od  bližnjih, od oca i majke, brata i sestre, od rodbine, od susjeda i prijatelja, od poznanika i prolaznika.

Odbacimo od sebe sav teret zla, grijeha, svađe, laži, neprihvaćanja, ogovaranja, nepoštivanja, a naoružajmo se poniznošću Blažene Djevice Marije i mnogih svetih koji su nam primjeri kako Boga susresti. Neka nas u svemu tome prati  nebeski zagovor sv. Dominika Savia i sv. Ivana Bosca.

BITI PRAVI KRISTOV SVEĆENIK

Poštovani svećenici u Kristu, , Poštovani Oče Provinicijale,

Dragi mladomisniče don Danijele, draga braćo i sestre.

Neopisiva mi je radost da danas zajedno sa cijelom župom sv. Ivana Bosca ovdje u Podsusedu, te sa cijelom Hrvatskom salezijanskom provincijom i mjesnom Crkvom i s tobom dragi don Danijele, možemo uputiti zajedno Bogu veliko HVALA za dar svećeništva koji ti je Gospodin udijelio. I velika mi je čast da si upravo mene izabrao kao propovijednika na tvojoj prvoj mladoj misi. Kao što je vjerujem mnogima poznato, don Danijela i mene veže puno toga zajedičkoga. Iz istog smo mjesta, odrasli smo zajedno, družili se, rasli u vjeri, odgovorili zajedno na Božji poziv kao salezijanci, puno formacije prošli zajedno, a na kraju nas veže i ovaj posebni veliki dar svećeničkog reda. Zato ti se dragi don Danijele od srca želim zahvaliti na povjerenju koje si mi ukazao, a ovih par razmišljanja želio bih uputiti tebi kao mladi svećenik mladom svećeniku, a i svima vama draga braćo i sestre u Kristu.

Ova današnja čitanja su posebno jaka i duboka. Vidimo Kako Elisej ostavlja sve – da bi slijedio Gospodina, u svom svakodnevnom životu Gospodin kuca na njegovo srce, on to prepoznaje te odvažno slijedi Božji put, spremno odgovara na Božji poziv. I to preko Ilije. Dragi don Danijele i ti si pozvan od Gospodina da upravo Njega slijediš, i da budeš Njegov. Da budeš Kristov u svemu, posebno činiti sve iz ljubavi. Dakle, ti si izabran iz naroda, iz obitelji (i to mnogobrojne) Majke Zorke i pokojnog Oca Stipe i još četiri sestre. Izabran si iz naroda i obitelji da služiš narodu i obitelji. Da služiš onima kojima si poslan. A kao svećenik ti si poslan svima. Prema svima biti blag, milosrdan, ljubazan, darežljiv. Imati vremena za svakoga, imati uvijek toplu riječ i iskren pogled prema onima koji te traže. A još uz to kao salezijanac si pozvan da služiš Bogu voleći mlade, žrtvujući se za njih. Izgarajući za njih. Ne zaboravi, moj prijatelju, da si ti izabran od Boga, a nisi ti birao Boga. Kako kaže majka Terezija – ja sam olovka u Božjim rukama. Dopusti neka Gospodin piše preko tebe svoju povijest. Neka preko tebe dođe do duša posebno mladih koji traže Boga. A Boga se može naći u svećeniku, jer svećenik je danas najmoćniji čovjek na svijetu. On je pun milosti Božje. Preko njega Bog čini velike stvari.

Zato je važno da shvatiš da kao svećenik – dakle, izabran iz naroda, tvoje poslanje je služiti narodu.

Kako služiti narodu?

Prvo Moraš biti čovjek Božje riječi.  Naviještati ovu Riječ. Sv. Petar će reći onom bolesnom čovjeku pred hramom: „Ni srebra ni zlata nemam – ali ono što imam to ti dajem. U ime Kristovo ustani i hodi.“ Dakle, dužnost ti je naviještati Riječ Života. Riječ utjehe. Riječ Istine.  Biti propovijednik Kristove ljubavi i živjeti tu Ljubav. Neka se ta Riječ u tebi utjelovi, dopusti se oblikovati od te Riječi. Ako se sjećaš našega dragoga ravnatelja – don Teste – tagliare – reži – Neka te riječ Božja obrezuje kao što vinogradar obrezuje vinograd. Da te ta Riječ ohrabri, nahrani – kako bi ti mogao onda druge ohrabrivati, hraniti, tješiti. Ali to možeš samo ako se doista prepustiš Bogu i njegovoj milosti i njegovoj Riječi koja je život. Propovijedaj Božju Riječ, ne svoju. Od tvoje i od naše riječi jako se malo živi, skoro ništa. Ali od Božje jako puno. Drugima nosi Krista. Krista koji je utjelovljena Riječ.

Kao svećenik imaš posebnu milost biti djelitelj  Božjih sakramenata. Sakrament – kao što znamo je „Vidljivi znak nevidljive Božje ljubavi“. Znakovi Božje prisutnosti među ljudima.  Bog te poslao na ovaj svijet – kao plod ljubavi tvoje majke i tvoga oca – a tu svoju ljubav su označili sakramentom ženidbe. U ime Kristovo su označili tu svoju ljubav. Sada ćeš ti biti taj koji ćeš drugima davati ono što si primio. I to davati drugima Boga kroz sakramente. Posebno bih htio naglasiti dva sakramenta koji su označili i don Boscov život. Koji su za don Bosca bili posebno odgojno sredstvo i recept za svetost. Božja objava je raznovrsna. Bog govori svugdje i svakome. Ali vrhunac Božje objave jest Euharistija. Jest njegova žrtva koja nas uvodi o otajstvo Kristove prisutnosti među nama. Zato Živi od Euharistije hrani se Kristovim Tijelom i Krvlju do posljednjeg trenutka tvoga života. Neka Euharistija bude središte tvoga života. Lomi kruh i pij kalež  sa gladnima, sa potrebitima, sa siromašnima s onima koje ti Gospodin šalje, a to su mladi. Mladi će te voljeti, poštivati, pratiti u tolikoj mjeri koliko ti budeš pratio Gospodina, koliko ga ti budeš volio, koliko mu ti budeš služio. Euharistijska žrtva je savršen primjer predanja, poniznosti, čistoće, poslušnosti, radosti, mira. Neka te svakodnevno slavljenje Euharistije vodi prema Gospodinu sve više i više. Svećenik ne postoji bez Euharistije niti Euharistija može biti bez svećenika. Dakle, Bog nama svećenicima daje veliku moć i ovlast. Zato radosno prihvatimo tu odgovornost i budimo radikalni u svome pozivu. Budimo Bogu zahvalni na tome. Drugi sakrament koji bi izdvojio kao posebno važan – jest sakrament sv. Ispovijedi. Kroz ovaj sakrament Bog ti daje milost da izmiruješ sebe s Bogom, da se vratiš Bogu, da upoznaš ljubav Božju. Pozvan si živjeti ovaj sakrment u punoj poniznosti, priznati da si potreban Božje milosti i ljubavi. Ali još više Bog ti daje da kroz ovaj sakrament možeš i drugima pomoći da se izmire s Bogom. To svećeniku pomaže da shvati jednu stvar, a to je: da nismo mi ti koji opraštamo nego Bog kroz nas i preko nas govori drugima. Opraštam ti tvoje grijehe, ustani i hodi. Ne griješi više. Budi dakle Božje sredstvo ljubavi i mira. Tu imaj Kristov pogled – pogled koji zadire u srce, pogled koji osvaja srce, pogled koji daje mir, koji ulijeva nadu. Tu imaj Kristovu Riječ – riječ utjehe, riječ slobode, riječ radosti, Riječ koja daje radost ljudima – idi i ne griješi više, u Ime Kristovo opraštam ti grijehe. Imaj tu Kristovu ljubav u ispovijedi – Ti  si Alter Kristus – a možeš biti ako si doista pun ljubavi Božje, i pun milosti poput Marije.

Treću stvar koju bi ti htio danas poručiti jest: da budeš Marijin. Zato poput sv. Ivana Bosca – imaj pouzdanja u pomoć Blažene Djevice Marije – u njezinu prisutnost i blizinu. Njezin zagovor kod Isusa. Ivan Pavao drugi bi rekao – Totus tuus – sav tvoj. Don Bosco je rekao imajte pouzdanja u Mariju i vidjet ćete što su čudesa. Marija koja govori svome sinu „vina nemaju“ – i tebi danas govori – predaj se u Božju milost, budi Kristov, budi njegov u potpunosti. I tebi danas Marija govori uđi u svijet mladih, zavoli mlade, učini da oni zavole ono što ti voliš. A koliko mi je poznato voliš njezina sina, Isusa Krista, njemu si predao svoj život. Na prvim zavjetima 2005 godine u Torinu, obnavaljao si te zavjete sve do prije dvije godine kada si rekao svoj doživotni da, a nakon toga i đakonskim, a evo i jučer i svećeničkim ređenjem, a danas i slavljenjem ove svete Euharistije. Zato dragi mladomisniče Marijin da –neka bude i tvoj da -  i onda kada nećeš sve razumijeti, kada ti neće sve biti kristalno jasno i osvjetljeno. Kada ćeš biti zbunjen zbog zbog životnih situacija (poput tragedije u tvojoj obitelji kada se tvoj Otac preselio u vječnost), ali neka te utješi i ona Marijna koja kaže – „sve što vam kaže to učinite“ – Smisao Marijina života sastoji se u tome da nama pokaže Isusa Krista – da nam pokaže koliko Bog ljubi čovjeka – a tebi kao svećeniku želi poručiti – ti – danas u ovo vrijeme – trebaš biti PROROK  i svjedočiti mladima ljubav Kristovu. Ti moraš danas pokazati mladima put Krista – put ljubavi, put života. Ti moraš biti prorok današnjeg vremena koji će mladima (i ne samo njima, nego svima) pokazati ISUSA. Današ ćeš reći: Evo Jaganjca Božjega evo Onoga koji oduzima grijehe svijeta – Blago vama koji ste pozvani na gozbu Jaganjčevu. Tako to moraš činiti kroz kroz redovnički život, kroz Riječ Božju, kroz sakramente, uz posebni blagoslov Marije Pomoćnice.

Zato dragi mladomisniče da bi to mogao:

PRVO: potrebno je Moliti – MOLITI – poput Isusa koji se povlači često u osamu da bude u zajedništvu sa svojim Ocem. Da mu kroz molitvu Otac progovori, da ga ohrabri, osnažu u vjeri i pokaže koja je volja očeva. Molitva je susret s Bogom. Od toga susreta hrani se i ti. Živi i ti.

DRUGO: jako važno jest – da imaš POGLED poput Isusa – pogled koji ne gleda na vanjštinu, nego u dubinu svake osobe, u srce, u dušu, u ono mjesto gdje se čovjek često skriva loša iskustva, i gdje skriva mnoge tajne koje često znaju biti okovi i prepraka u ostvarivanju svoga poziva. Trebaš imati Kristov pogled koji će razbistriti tu dubinu osobe i učiniti ju slobodnom, učiniti ju sretnom jer pogled ljubavi, praštanja, prijateljstva skida okove tame, egoizma.

TREĆE: daruj drugima Riječ koju daje Krist – imaj za druge riječi hvale, riječi ohrabrenja, riječi utjehe. Najljepše Kristove riječi jesu opraštam ti grijehe, ustani i hodi, - IDI I NE GRIJEŠI VIŠE – to su riječi koje mladi trebaju danas, to su riječi koje treba svaki čovjek. A to kao svećenik možeš dati. Imaj riječi NADE – KRIST govori – još i danas ćeš biti sa mnom u raju – NAVIJEŠTAJ S TOM RIJEČI – život vječni, neprolazni život. Život koji nikada ne prestaje. Život koji se sastoji u gledanju Boga licem u lice.

ČETVRTO: Imaj Kristove ruke – Ruke koje grle, pustite dječicu da dođu k meni - Isus tu pokazuje pravu ljubav gdje blagoslivlje i grli djecu. – imaj ruke koje pomažu, ruke koje odrešuju od grijeha, ruke koje podižu pale, ruke koje će se zapraljati od posla. Don Bosco bi rekao – želim salezijance i salezijanca koji će zasukati rukave i zaprljati ruke. Neka preko tvojih ruku drugi osjete koliko voliš Boga za kojeg si darovao svoj život. 

Uzalud bi bilo sve – kad ne bi mogli svjedočiti onu ljubav koju nam Bog daje.

Zato dragi mladomisniče – otvori svoje srce Bogu – Bogu koji te izabrao da te postavi na čelo svoga stada, te da vodiš stado potpomognut Božjom Riječi, rijekom Božjih milosti – a to su sakramenti – s posebnim blagoslovom Blažene Djevice Marije Pomoćnice Kršćana. Te na taj način da budeš za vrijeme ovozemnog života za sve ljude a posebno za mlade ALTER KRISTUS – KRIST KOJI DJELUJE KROZ TEBE, KRIST KOJI SE PROSLAVLJA KROZ TEBE. NEKA TAKO BUDE AMEN.

Što je ljubav

Uvodni pozdrav

Poštovani čitatelji, posjetioci ovog „duhovnog kutka za mlade“. Kad kažem mlade, mislim na one mlade koje krase te mladenačke godine, ali ne isključujem i one mlade koji tako žive. Zato ovaj duhovni kutak je za sve. Za svakoga. Danas na ovim internetskim mrežama možemo naći sve i svašta, ono što je dobro za nas ali nažalost i ono što je jako loše za naše tijelo i dušu. Zato neka vaša duša, srce i pamet čezne uvijek za stvarima koje ispunjavaju vaš život u potpunosti. Ja se nadam da će vas i ova razmišljanja koja će biti objavljivana na ovom blogu potaknuti da još više tražite Njega koji je „najveći“ krivac što mi živimo, što mi jesmo, što ja ovo pišem, a vi ovo čitate. Kaže sv. Augustin „VOLI I RADI ŠTO HOĆEŠ“, vjerujem doista da je najveće umijeće čovjeka općenito, ali posebno danas pronaći smisao voljenja i ljubavi. Kad to pronađe tada je čovjek na svom mjestu. Tada je on pronašao sebe. Tada je on pronašao Boga. Tada je on pronašao smisao življenja u zajedništvu s drugom osobom i s drugima.

Ovaj blog je samo malo zrnce naše svakodnevice koja će nas potaknuti da još više ustrajemo u činjenju dobra svima, a posebno onima koji nam ne pašu, koji govore protiv nas, koji nas mrze. Njih mi moramo voljeti. Tu je umijeće našega življenja. Neka vam je dragi mladi i posjetioci ovoga bloga blagoslovljen svaki trenutak vašega života, neka vas Marija Nebeska Majka prati na vašem putu da budete poput nje. Čisti i nepokolebljivi. Hrabri i snažni. Otvoreni Duhu Svetom da od vas učini ono što je Bog naumio. 

S poštovanjem

Vaš don Goran