"DRAGO MAJCI"

Pismo majci na posljednjem ispraćaju. Od srca ga i u ime sve djece piše sin svećenik. Majko, neka te Gospodin nagradi za svaku žrtvu učinjenu iz ljubavi prema nama. Neka ti On, koji je Milosrđe, oprosti za tvoje ljudske pogreške i slabosti. Želim da ovo pismo bude jedno lijepo sjećanje na majku koja je živjela za svoju djecu. To smo mi znali i to si nam često pokazivala svojim djelima, iako nekada nismo razumijeli.

Naslov ovog posta je pun značenja. Zadnjih dana kada sam bio kod tebe u posjeti i držao te za ruku i masirao po ruci, dva puta si ponovila: "DRAGO MAJCI, DRAGO MAJCI". Riječi ništa više ne mogu izreći. Taj susret dvaju svjetova - dvije ljubavi. MAJČINE I SINOVSKE.

HVALA TI MAJKO NA NESEBIČNOJ LJUBAVI.

Draga Majko, na mene je pala dužnost i obaveza da ti na ovom posljednjem ovozemnom ispraćaju „zahvalim“. Vjerujem da nije slučajno, da sam to upravo ja, tvoj sin svećenik.  Pokušat ću to učiniti u tvom duhu – veselo, s nekoliko, kako smo ih zadnjih mjeseci tvoga života mi zvali: Janjini biseri.

20. lipnja 2012. godine – datum na prvu beznačajan, ali tvojim sljedećim riječima itekako duboko zapečaćen i urezan u srce tvoga sina svećenika. Mjesto radnje, dnevni boravak obiteljske kuće. Citiram: Sine moj, kad kažeš mladu misu, ja mogu i umrijeti. Majko moja, san ti se i ostvario. S ovim riječima označila si pripremu i samu proslavu mlade mise, ali još više označila si moje „svećenstvo“, moje „biti svećenik“.

Iz ovoga jasno vidim: Odala si se majko. Otkrio sam tvoj san. Ti si željela sina svećenika. I ovaj san ti se ostvario. Tvoj san je sreća tvoje djece. Zbog te tvoje nesebične ljubavi od srca ti hvala. Hvala na strpljivosti, poniznosti, ljubavi, pažnji, spremnosti u nošenju svoga križa i to sve zbog nas. Ponosni smo što smo imali tebe za majku ovdje na zemlji a sada imamo poniznu zagovornicu na nebu za svoju djecu.

Svaku puta kada je nekome od nas nešto nedostajalo, istog trena si poduzimala sve moguće da se stvar popravi. U sebi si potiho nosila gorčinu zbog našega neuspjeha i nezadovoljstva, ali nikada nas s tim nisi opterećivala. I kad te najviše boljelo s osmjehom na licu i vjerom u Boga sve si to radosno nosila. Pitam se: kako? Odgovor se krije u jednom od tvojih bisera.

Na pitanje: kojem si se svecu najviše molila, odgovor je: Gospi. Tako si nosila svoj križ – poput Marije – nisi željela tražiti razloge zašto se to događa, zašto bas meni i itd. To si sve prihvaćala i u radost vjere nosila.

Sljedeći biser govori o tvojoj ljubavi prema tvojoj djeci. Za koje djete si se najviše molila. Moram ti priznati majko. Mislio sam da ćeš reći da sam to ja. Tvoj Sin. Svećenik. Ali odgovor me je spustio na zemlju: Sve podjednako. U ime svih – sve četvero djece – od srca majko hvala ti na toj nesebičnoj ljubavi.

Tvoja djeca su zadnjih godinu i par mjeseci učinila doista sve da se ti osjećaš dobro i da budeš radosna. Uspjeli smo u tome. Najljepše provedeno vrijeme puno uživanja jest ovo vrijeme bolesti. Što god si poželjela imala si. Čak si se u nekim trenucima i suzdržavala od želja jer si mislila da nećemo uspjeti. Ali majko za onu ljubav koju smo primili od tebe, svi četvero.

Ovom prilikom želim zahvaliti osoblju bolnice Sv. Duh u Zagrebu na čelu s ravnateljem, doktorima i cijelim osobljem Odjela abdominalne kirurgije na čelu sa glavnom sestrom Odjela Vesnom Konjevoda. Doktorima i medicinskim sestrama na Institutu za tumore u Zagrebu na čelu s profesorom Šeparovićem od srca hvala na svakoj minuti koju su uložili za zdravlje majke Janje.

Posebno veliko, ali doista veliko hvala magistrici sestrinstva Vesni Konjevoda. I ti draga Vesna dobila si jedan biser od majke Janje. U razgovoru s njom jednom si joj rekla, Janjo imaš prekrasne četvero djece. Odgovor koji ti je dala „Janja kraljica moja“ kako si je zvala, ostavio je na trenutak sve u jednoj dubokoj tišini. Ne četvero, nego petero. Ti si peto dijete. Bog te poslao. Vesna više od ovoga bisera ne znam što bi ti rekao. Vjerujem da ti je to doista veliki dar. Mi braća i sestre otvaramo ti vrata našega doma. Budi naša sestra. Budi tu. Hvala ti od srca što si s ljubavlju činila sve da se majka Janja osjeća lijepo i radosno. Jednom dok sam dolazio majci, kaže ona meni: Gdje je Vesna? A ja kao ponosni sin svećenik kažem: Majko, zar ja nisam dovoljan, pa sin sam ti. Sine tvoja je dužnost da budeš tu, a njezina nije odgovor je majke Janje. Hvala ti na nesebičnoj ljubavi prema majci i svakome od nas. Hvala i tvome mužu Goranu i kćerki Heleni.

Majko, neka te Gospa, kojoj si se molila pokaže i uvede u slavu Sina svoga Isusa Krista. Dajem ti Majko, svećenički blagoslov: izmoljen prebiranjem zrnaca krunice, isklečen u prvoj klupi naše lovničke crkve, izmoljen u jutarnjim i večernjim molitvama i popraćen djelima ljubavi prema meni.

Želim završiti ovaj govor s jednom porukom koju sam dobio ovih dana:

"Don Gorane, mislim da nebo ima pune ruke posla s veselim, radosnim i pričljivim anđelom koji je danas došao gore".

BOŽJE LICE LJUBAVI

U ovoj nedjelji liturgijska čitanja nam pomažu da razmislimo o djelovanju onih koji su susreli i upoznali Gospodina. Za apostole to znači započeti jedan novi život. Oni, koji su ostavili sve svoje, koji su Ga slijedili pozvani su živjeti jednim novim životom u kojem se Krista prepoznaje u jednom novom obliku, ne više u onom ljudskom. Potpomognuti Duhom Svetim, učenici ne mogu drugo doli podijeliti sva moguća blaženstva proživljena s Isusom Kristom, svjedočiti onu ljubav koju su primili od Krista. Zajednica dakle, postaje odsjaj onog zajedništva s Ocem i Sinom, ista ta ljubav animira Crkvu u njezinu svjedočenju i nastojanju biti vjerna svome Gospodinu.

U ovoj molitvi koju Isus upućuje svome Ocu želim izdvojiti par stvari jako važnih:

Isus dok moli objavljuje svoju ljubav, svoje zajedništvo s Bogom. Iz tog zajedništva velika je briga za čovjeka. Par zanimljivih stvari ove velike Kristove molitve:

• ·       Isusova molitva, a ujedno i želja jest da mi budemo s Bogom i s Njim kao što je on s Bogom, a to znači biti jedno. Biti u takvom zajedništvu da bez Boga ne činim ništa nego da moj život bude konstantno sjedinjenje s Bogom. Biti jedno. Isus veli: da budu jedno kao mi.
• ·      Nadalje, želja Isusova je da mi u sebi imamo njegovu radost. Isusova radost jest njegov Otac. Pun ljubavi. Pun dobrote. Pun milosti. Zato Isus moli: sačuvaj ih u svome imenu.
• ·    Isus u svojoj molitvi želi čovjeka osloboditi od Zloga. Od napasnika. Da živimo u Božjoj milosti. Da upoznamo njegovu ljubav. Jer ne treba nas uzimati od svijeta, nego osloboditi od Zloga. Nismo od ovoga svijeta, mi pripadamo Božjem svijetu.
• ·       I na kraju: posveti ih u Istini, tvoja je riječ istina. Biti doista Božji. Naše poslanje jest upravo to: Biti Božji. Biti Njegovi u svemu. U riječima, djelima, mislima. U svemu sličiti Bogu. On nas čini sličnima sebi upravo kad nam daje svoju milost koja nas čisti od zloga i napasnika, od grijeha. Biti u istini znači činiti djela ljubavi prema bližnjemu. Ne očekivati ništa zauzvrat, nikakvu plaću nego jednostavno činiti.

Ova Kristova molitva jasno otkriva Njegovo mesijansko poslanje. Ponijeti svijetu i čovjeku to što je primio od Oca nudeći ljubav koju daje jedan novi život. I mi njegovim imenom označeni pozvani smo u svojoj svakodnevici nositi tu ljubav proživljenu svima koji su ljubavi potrebni, a to je svaki čovjek. Neka nas u tome prati i nebeski zagovor naše Majke, Marije Pomoćnice.

KORIZMENE KATEHEZE

Đođite na korizmene kateheze za mlade obitelji i mlade. Neka vaš hod prema Uskrsu bude kvalitetniji i duhovniji kako bi u radosti mogli proslaviti najveći kršćanski blagdan...VIDIMO SE :)

Svjetski dan bolesnika - 11. 2. 2015.

UTJECAJ VJERE NA SUČELJAVANJE S BOLEŠĆU

                Vesna Konjevoda, Anamarija Habuš

SAŽETAK

Oboljeli od teško izlječivih ili neizlječivih bolesti, različito se sučeljavaju sa svojom bolešću. Jedni prihvate neizlječivost svoje bolesti i neminovnost smrti, odustaju od agresivnih terapija koja bi im možda mogle produžiti život ali koje se prilično teško podnose te osobito pred kraj života   pronalaze  utjehu u svojim obiteljima, prijateljima, religiji. Drugi si konačno ispunjavaju želje koje su dugo nosili u sebi. A treći se odluče boriti i prihvaćaju sve oblike liječenja. Prema istraživanjima upravo ta treća grupacija na taj put kreće uz pomoć molitve i vjere.

Duhovna medicina danas nije novitet niti je nepoznanica. Provode se brojna istraživanja o utjecaju vjere na mentalno i  fizičko zdravlje. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO), uključila je preko 30 međunarodnih centara u svoju studiju kvalitete življenja koja je uključivala šest sljedećih dimenzija: tjelesno i psihičko zdravlje, osobnu nezavisnost, socijalne odnose, okoliš te duhovnost i religijske običaje. Jedan od glavnih zaključaka ove studije odnosi se upravo na duhovnost, a kaže sljedeće: "Do nedavno su zdravstveni djelatnici pretežito pratili medicinski model po kojem se pacijenti liječe uglavnom terapijom lijekovima i kirurškim metodama, dok se manja važnost pridavala duhovnosti i vjeri u izlječenje te odnosu doktor - pacijent. Pacijenti i liječnici počeli su uviđati vrijednost faktora kao što su duhovnost, vjera i suosjećanje u procesu izlječenja.“

Cilj ovog rada je dokazati kako su duhovnost i vjera uz molitvu u pozitivnom odnosu sa sučeljavanjem s bolešću.

Hipoteza je da su  ljudi koji vjeruju jači, strpljiviji, bolje podnose i kupiraju bolove te se lakše i brže sučeljavaju s bolešću.

UVOD

                „Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.“ (SZO 1948.)

Prema definiciji bolest je poremećaj u radu organizama, kada dolazi do nesklada tjelesnoga i duševnog stanja. Predstavlja stanje koje ukazuje na nužnu promjenu životnih navika i stila života.

Čimbenici rizika za nastanak bolesti su: biološki faktori i uvjeti okoline, zdravstveno-rizični načini ponašanja, emocionalni stresovi koji oslabljuju čovjekov imunološki sustav i pridonose aktiviranju bolesti.

U današnje vrijeme često smo uvjereni kako sve možemo kupiti novcem, pa se onda kroz to prezentiramo u društvu. Važno nam je da nas ljudi oslovljavaju s gospodine/gospođo,  titulama i da u tome ni slučajno ne pogriješe, jer se identificiramo s time što smo u životu postigli. Puni smo informacija o svemu, sve nam je dostupno i sve znamo. A što kad se susretnemo s bolešću? Što kada nam se preko noći preokrene svijet, preslože prioriteti? Kada strah, neizvjesnost i panika zavladaju našim životom i duhom? Za čime posežemo tada? Lijekovima, operacijama, raznim terapijskim  tehnikama. To nam je prvo u glavi. Koliko ljudi se tada preispita gdje su pogriješili, zašto baš ja i gdje je taj Bog?

Tisućljećima se smatralo da su duhovno i tjelesno nedjeljivi pojmovi,
iako je bilo zagovornika i suprotnih pogleda. S Reneom Descartesom, sedamnaesto stoljeće je dovelo do zagovaranja stajališta odijeljenog pristupa duhovnog i tjelesnog. Na tim temeljima je krenuo snažan napredak medicine i uspješno liječenje cijelog niza bolesti te se postepeno napuštalo mišljenje o jedinstvu tjelesnog i duhovnog. Uvelike pojednostavljeno, smatralo se da je tijelo u biti „stroj“ koji se može „popravljanjem dijelova" vratiti u optimalno stanje ili ga barem približiti tom stanju.

U XX. st. duhovnost je izgubila svoje mjesto u medicini nauštrb shvaćanja čovjeka kao stroja.

Teološki gledano bolest podsjeća čovjeka i na iskonski grijeh. Bog je na početku stvorio sve dobro (Post 1,31). Po grijehu čovjek se udaljava od Boga, u njegov život ulazi nesklad, razdor, bolest i smrt.

Razvoj tehnike u 19. i 20. st. osjetio se u medicini te je istisnuta vjera i molitva kao jedan od načina pomoći kod liječenja. Sve se manje prilazi bolesniku holističkim pristupom, ne prati se bolesnik kao jedinstven neraskidiv spoj duše i tijela, nego se u prvi plan stavljaju tehnika i lijekovi. Iako je isprepletenost duhovnog i tjelesnog poznata od najstarijih civilizacija te je isticana u gotovo svim religijama, tek se u zadnje vrijeme taj međuodnos više proučava i polako vraća svoj izgubljen značaj.
Ukoliko je življenje vjere odnosno duhovnost autentično, uzeti nam je u obzir i njezinu mogućnost pomoći u prevladavanju psihičkih tegoba napose depresivnih stanja i tjelesnih teškoća.  Mnogi ljudi, suočeni s teškom bolešću i imajući odjednom vremena za razmišljanje o svome životu, dolaze do spoznaje da su prije nego što su se razboljeli bili duboko nesretni i  nezadovoljni svojim životom.

Za svakog zdravog pojedinca spoznaja da je bolestan teška je. Na bolest se može gledati iz raznih aspekta; kao na kaznu, upozorenje ili izazov. Svaku kroničnu bolest treba prihvatiti i uhvatiti se u koštac s njome, držati je pod nadzorom. Veliku pomoć u tome pružaju medicinski djelatnici, obitelj, vjera, adekvatna terapija i rehabilitacija.

Liječenje bolesti trebalo bi uključiti prirodne procese oporavka tijela, uma i duše. Svako liječenje bi trebalo početi s vjerom u izlječenje. Oboljeli već na samom početku zbog predrasuda, a možda i zbog krivog odnosa zdravstvenih djelatnika, gube motivaciju i vjeru pa vjerojatno umanjuju i sam efekt terapije.

Vjera osnažuje i olakšava nošenje sa svime što život stavlja na put. Istraživanja pokazuju da većini ljudi duhovnost ili vjera pomažu da žive duže i oporavljaju se od bolesti brže i uz manje komplikacija, skloniji su bolje se nositi s bolešću, osjećaju manje depresije, a zdravi uživaju u boljem zdravlju.
Istinski religiozne osobe znaju iz iskustva, a istraživanja potvrđuju da religijska praksa:

•       dovodi do psihofizičke relaksacije;

•       razvija koncentraciju i pažnju;

•       disciplinira i jača voljne, emocionalne i kognitivne funkcije;

•       jača grupnu integraciju i osposobljava jedinku za timski rad;

•       olakšava usklađivanje zahtjeva superega s realitetom;

•       pomaže u rješavanju unutarnjih konflikta;

•       oslobađa od napetosti, anksioznosti, fobije i depresivnosti;

•       pomaže prilagođavanju grupnim standardima i vrijednostima;

•       razvija samopoštovanje i pomaže u prihvaćanju vlastite ličnosti;

•       pomaže u prihvaćanju i razumijevanju drugih;

•       razvija osjećaj individualne i kolektivne odgovornosti;

•       potiče individualno sazrijevanje;

•       razvija socijalnu svijest i pomaže u očuvanju socijalnih vrijednosti i standarda.

REZULTATI

Na Zavodu za abdominalnu kirurgiju Klinike za kirurške bolesti KB „Sveti Duh“ u periodu od 01.11.2014.-10.11.2014. godine anonimnim anketnim upitnikom u kojem je sudjelovalo 20 ispitanika (10 muškaraca i 10 žena), prikupljeni su sljedeći rezultati:

Slika 1. Anketni upitnik

 Grafikon 1. Odgovori muških ispitanika

 Grafikon 2. Odgovori ženskih ispitanika

Na prvo pitanje „Jeste li vjernik ?“, potvrdno su odgovorile sve ispitanice (100%) dok su muškarci na isto pitanje odgovorili potvrdno sa 80%, dvoje ih se izjasnilo kao nesigurno. Na pitanje vezano uz oslanjanje na vjeru u dobrim i lošim životnim situacijama sve ispitanice odgovorile su potvrdno dok su muški ispitanici potvrdno odgovorili 80 % a 20% ih nije sigurno.

Oslanjanjem na vjeru samo u lošim životnim situacijama podjednako negativno su odgovorili i muški i ženski ispitanici 80 %. Na molitvu kao sastavni dio života pozitivno je odgovorilo 80% muškaraca i žena dok su mišljenja o utjecaju molitve na olakšavanje zabrinutosti oko trenutnog zdravstvenog stanja podijeljena. 100 % ženskih ispitanica i 60 % muških ispitanika uz molitvu uspješno saniraju zabrinutost dok 30% muškaraca nisu sigurni da im molitva pomaže u smanjenju zabrinutosti. Na šesto pitanje pozitivno su odgovorile sve ispitanice i navode da im vjera i molitva pružaju psihičko olakšanje u suočavanju s bolešću dok isto misli 80% muških ispitanika a 20 % ih nije sigurno. Uz vjeru i molitvu 90% žena i 70% muškaraca bolje podnose bolove dok su preostali nesigurni. Na pitanje umanjuje li vjera potrebu za korištenjem analgetika pozitivno je odgovorilo 20 % muških, 50% se izjasnilo da ne vjeruju u povećanu učinkovitost lijekova dok ih 30% nije sigurno. Na isto pitanje 40 % žena odgovorilo je potvrdno, 40 % negativno dok je 20 % nesigurno. Općenito povećava li vjera učinkovitost lijekova pozitivno je odgovorilo 70% žena i 30 % muškaraca, 20% iz obje grupe izjasnilo se negativno dok 50 % muških ispitanika nije sigurno. Sve ispitanice odgovorile su negativno te se ne smatraju napuštene od Boga zbog bolesti 90% muškaraca dijeli njihovo mišljenje dok je 10% sigurno. Zbog bolesti često plače samo 10% ispitanica. 60% muških i 80% žena ne plaču često dok njih 40%  nije sigurno smatra li se njihovo plakanje čestim. Većina ispitanika,70% muškaraca i 90% žena ne boji se umiranja i smrti dok se 20% muškaraca boji. Na pitanje smatraju li svoju bolest Božjom kaznom ili opomenom potvrdno je odgovorilo 30% muškaraca i 20% žena, 40% muških i 70 % ženskih ispitanika odgovorilo je negativno a 30% muškaraca izjasnilo se kao nesigurno. U iscjeljenje molitvom vjeruje 50 % muških ispitanika i 70% žena, 20% muških i ženskih ne vjeruje u iscjeljenje molitvom dok se 30% muških i 10% ženskih izjasnilo kao nesigurno.

RASPRAVA

Programi na razini SZO imaju za cilj integrirati duhovne potrebe i potencijale bolesnika, stvoriti u bolnicama ozračje koje daje osjećaj sigurnosti, vrijednosti i povjerenja. Važno je osigurati dovoljno vremena zdravstvenim djelatnicima da im pacijenti doista mogu i stignu iznijeti svoje tegobe i osjećaje. Potrebno je poticati pronalaženje smisla patnje i pružiti mogućnost razvoja odnosa s Bogom i produbljivanjem vjere.

Prema provedenoj anketi saznajemo kako se ljudi zaista oslanjaju na vjeru u svim životnim situacijama, i dobrim i lošim. Velikoj većini  (80 %), molitva je sastavni dio života ali razlikuju se stavovi ženskih i muških ispitanika. Žene su sklonije molitvi, ona im donosi duhovni mir i bolje podnošenje bolova. Međutim većina muških i ženskih ispitanika ne smatra da vjera u potpunosti umanjuje upotrebu analgetika i lijekova tako da se može tumačiti s obzirom na prethodni odgovor, da im vjera donosi duhovni mir u prihvaćanju bolova ali uz uzimanje terapije. Ženske ispitanice ne smatraju u velikoj većini svoju bolest Božjom kaznom dok su muški ispitanici podijeljeni. 30 % sigurno je da je njihova bolest Božja kazna a 30 % se izjasnilo kao nesigurno. Žene su općenito otvorenije prema vjeri, prepuste se Božjoj milosti i nekako se snažnije i mirnije nose i sučeljavaju s bolešću. Okreću se molitvi, puno češće traže bolesničko pomazanje, posjećuju bolničku kapelicu i odlaze na molitvu. Također vjernici navode kako im u bolesničkim sobama nedostaje križ na vidljivom mjestu. Medicinske sestre ali i svi ostali profili zdravstvenih djelatnika dužni su osigurati uvjete za nesmetano prakticiranje vjere svim bolesnicima, osigurati razgovore i ispovijedi na zahtjev bolesnika, te omogućiti odlazak na Svetu misu.

U posljednje vrijeme porastom obaveza i stavljanjem sve većeg tereta zdravstvene skrbi na leđa medicinskih sestara, sve se više i njih samih okreće prema vjeri i molitvi. One su spona između bolesnika i liječnika, najviše su i najčešće uz bolesnika ali i njegovu obitelj u svim fazama bolesti, pružaju im utjehu i nadu. Na žalost kod medicinskih sestara primijećen je porast kroničnih bolesti, bolesti lokomotornog sustava, kardiovaskularnih te psihičkih poremećaja, ali i zloćudnih bolesti.  Pojedine traže sebe u molitvenim zajednicama, duhovnim obnovama, hodočašćima i svakodnevnoj molitvi.

ZAKLJUČAK

Vjera osnažuje. Vjera daje sposobnost nošenja sa svim nedaćama koje nam se nađu na životnom putu. Bolesnicima donosi duševni mir, brži i bolji oporavak uz manje komplikacija, rasvjetljuje svrhu i smisao ljudskog postojanja. Dinamičan je to proces koji daje svrhu i značenje događajima u životu čak i usred osobne tragedije, krize, stresa, bolesti i patnje. Duhovnost osnažuje osobu da u cijelosti sudjeluje u životnim iskustvima od rođenja do smrti.

Zato je potrebno vjerovati, dobiti duhovnu snagu za život, naučiti hodati ruku pod ruku s Bogom u ovom svijetu i rješavati smjelo i hrabro svoje probleme.

"...odložiti vam je prijašnje ponašanje, staroga čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući u novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine." (Ef. 4,22-24)

LITERATURA

1. http://m.ba.voanews.com/a/a-37-2009-03-23-voa2-86139212/1169695.html
2. „Vjera i zdravlje“ zbornik radova, Zaklada “Biskup J. Lang”, Zagreb, 2005.
3. http://www.hkdmst.hr/content/view/40/32/
4. http://www.spiritualresearchfoundation.org/
5. Belušić K. ; „10 dana- putovanje koje mijenja život“,Inspiracija, 2013.
6. Kheriaty A., Cihak J., „pobijedite depresiju snagom vjere“,Verbum, 2014.

Moćna Kristova Riječ

Marko Evanđelist ne odustaje od svoje namisli da nam što jasnije predstavi Onoga o kojem piše u ovom svom djelu i zapravo Onoga koji jest ovo djelo. Danas u ovom odlomku evanđelist nam predstavlja Isusa  u svom njegovom autoritetu, kojem se svi oni koji se nalaze u njegovoj blizini dive.

Dakle, Isus osim što pokazuje i manifestira svoj autoritet kao prorok, on propovijeda tu svoju riječ koja je u suprotnosti s naukom farizeja, pismoznanaca te predstavlja volju svoga Oca jaču od Zakona. Subotom u sinagogi Isusa pokazuje svu svoju vlast na Sotonom, duhom zla i razdora. Tko je taj čovjek?  To je pitanje puno iznenađenja onih koji ne razumiju odakle tolika i takva vlast čovjeku,  Isusu iz Nazareta. Marko u svom Evanđelju predstavlja na poseban način ljudsku dimenziju Isusa Krista iz koje izvlači jasne znakove njegova Božanstva i snage Duha Svetoga. I sam Evanđelist nas želi još više zbližiti s pravim čovjekom i pravim Bogom – Isusom Kristom

Bat Qol

Židovi si zvali moćni Božji glas Bat Qol i zazivali su ga zajedno u trenucima kada su ljudske nade došle do svoje granice neučinkovitosti. Zazivali su ga kada su se na prelasku kroz Crveno more i okruženi egipatskom vojskom osjećali izgubljeni. Prvi se puta taj moćni glas objavljuje Mojsiju koji u ime Božje dotiče more koje se otvara. Na brdu Sinaju jest glas Božji koji uredi deset Božjih zapovijedi, put koji narod treba proći da bi bio svet narod Božji. Ali Mojsije koji govori u prvom čitanju: Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte. Nato mu reče Gospodin: A ne bude li tko poslušao moji riječi što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom. Na temelju ovih riječi Židovi žive u iščekivanju Mesije, kršćani u tom glasu prepoznaju Isusa Krista. 

                         

Isus u svom pohodu silazi iz Nazareta u Kafarnaum, grad ribara na obali Genezaretskog jezera. Tu je tražio svoje prve učenike, apostole, subotom ulazi u sinagogu – za Židove kuća molitve – ne samo za molitvu nego za nauku. Isus naučava. U toj sinagogi Isus se pokazuje kao veliki prorok navješten od strane Mojsija i iščekivan od židova. Njegova riječ se manifestra kao Bar Qol, moćni Božji glas. Marko nam donosi dijalog između sotone i Isusa u kojem vidimo kratku i jasnu zapovijed s kojom Isus istjeruje sotonu. U Isusovo vrijeme smatralo se da je sotona izvor i početak svake bolesti, posebno mentalnih u kojim bolesnik nije vladao samim sobom. Ali ovdje se govori o sotoni u pravom smislu riječi. Čovjek u početku normalan sjedio je u sinagogi među mnogima, te odjednom nečisti duh koji stanuje u njemu i dominira nad njegovim tijelom progovara: Što ti imaš s nama Isuse Nazarećanine? Kristov odgovor je vrlo jasan. Umukni i izađi iz njega. Evanđelist nam želi jasno dati do znanja da je Isus Sin Božji koji oslobađa od svakoga zla. To je jako važna poruka današnjega evanđeoskog odlomka.

Narod je u čudu. Njegov glas ima vlast. Naučava narod, zapovijeda nečistom duhu, on je Svetac Božji. Satnik će dati jasnoću ovom odlomku: Samo reci riječ i ozdravit će sluga moj (Mt 8,5) Njegova riječ postaje spasenje, njegov glas pobjeđuje sotonu, zlo.

Riječ koja spašava

Crkva nas danas poziva da gledamo Isusa s istom vjerom i povjerenjem kao što ga je gledao narod u Kafarnaumu. Poziva nas da s vjerom izgovaramo riječi satnika prisjećajući se da ta Isusova riječ ne služi samo za ozdravljenje od bolesti i zla, nego da je ta riječ naše spasenje. Njegova riječ je dar, nauka novoga zakona ljubavi. Budimo otvoreni toj riječi da nas izliječi od zla i dopustiti da u nama stvori plodno tlo za djela ljubavi i čežnju za vječnosti. 

KOJE TI DAROVE IMAŠ?

U razgovoru s jednom osobom koja zna da sam svećenik dobio sam jedno dosta zanimljivo pitanje: KOJE TI DRAOVE IMAŠ? Iz razgovora koji ovdje nisam iznio u potpunosti želim samo naglasiti da je bilo riječ o takozvanim karizmatskim darovima. Moj odgovor na ovo pitanje bio je predvođen kratkom tišinom jer na prvu nisam se skoro pa snašao, ali nakon nekih 6 sekundi odgovor je sljedeći: NAJVEĆI DAR JE TO ŠTO SAM SVEĆNIK – I NASTOJAT BITI DOBAR SVEĆENIK. Dajući ovaj odgovor toj osobi se dogodilo nešto slično kao meni i nedugo nakon toga smo prešli na drugu temu. Dakle, susreo sam tišinu s druge strane, malo iznenađenje, neočekivano. Odgovor nije zadovoljio pitanje, nego se očekivalo nešto više. Da zaključim razgovor rekao sam da najveći dar koji svećenik ima jest odriješiti grijehe drugome i pričestiti Tijelom Kristovim sebe i drugoga. Većih darova od ovih nema. Onaj tko ima uši neka čuje. Onaj tko ima vjeru sve mu je moguće.

Postavio sam si pitanje? Čovječe što tražiš? Kako tražiš? Što si od Boga dobio, a što želiš zapravo uzeti od Boga?

Nije mi namjera po redu odgovarati na ova pitanja ali nam mogu pomoći da primimo ono što nam Bog daje. Ono što on ima za nas.

Što je dobio svećenik? Koje darove on ima? Biti svećenik je jedan veliki dar. Dar koji može biti prepoznat od osobe kao put njegove svetosti ali može biti put i njegova spoticanja. Onoliko koliko prihvatim to što sam dobio kao moj način života. Do tada si bio netko od sada si svećenik. To se događa. Nisi više isti od prije. Nešto se novo dogodilo u životu. I još važnije, ono što nisi mogao prije raditi, sada možeš. Što točno? Svećenik je prije svega Alter Christus.

Prvo. Svećenik je onaj koji može slaviti OTAJSTVO KRISTOVE PRISUTNOSTI i samim time je uprisutniti među ljude. To otajstvo jest Euharistija. Krist koji se daje svakome i danas nakon njegova utjelovljenja i njegove muke, smrti i Uskrsnuća – svećenik je tu da to učini – ne svojom snagom nego Božjim darom – stvarnim susretom Boga i čovjeka. Kruh koji se prinosi na Oltar postaje po riječima koje svećenik izgovara i znakove koje čini Tijelo i Krv Kristova. Samim time Bog dolazi ususret čovjeku.

Ali to nije sve.

Svećenik može učiniti ono što je Isus činio. Opraštati, odriješiti čovjeka od grijeha. Opet naglašavam ne svojom snagom nego darom koji je dobio zaređenjem. Riječima i polažući ruke Bog dolazi u susret čovjeku kao Milost koja ga oslobađa od Sotone, grijeha, slabosti i mana. Po tom sakramentu Bog na poseban način djeluje u ljudskom životu. Ali i to nije sve što svećenik može.

Eto to je ukratko bio moj odgovor na pitanje: Koje darove imaš? Darove Božje se ne može zaslužiti. Oni se množe onoliko koliko vjerujem da su darovi i koliko se sam hranim tim darovima. Biti svećenik je nešto Nebesko. Smisao je otkrivati što to za mene znači, što znači za one koje susrećem i kako živim kao svećenik. Otkriti bit svećenika za njega samoga ali i za narod. Znati da samo u sakramentima Sv. Euharistije i Sv. Ispovijedi mogu činiti velike stvari i biti Božji. 

PRIPRAVITE PUT GOSPODINU

U vremenu došašća svi smo mi pozvani iščekivati onoga koji dolazi. To iščekivanje nije plod moje inicijative, moje želje ili htijenja. Božje obećanje da će doći, da će se objaviti, Njegovo utjelovljenje, rođenje, mene potiče na to iščekivanje, Kristov dolazak je motiv iščekivanja.

U današnjem vremenu poučeni svakodnevnim iskustvom jako je teško prenijeti jednu vijest, informaciju da se u tom prenošenju ne izgubi njezin pravi i bitni smisao, tj istina informacije. Koristimo sve moguće načine komunikacije da prenesemo svoju ideju, stav, a tu je posebno važno naglasiti da je čovjek spreman čak i pogaziti drugoga da dođe do više medijskog prostora, prikrivati istinu, ne dopustiti da se istina objavi kako bi moja ideja i informacija, „moja istina“ došla u prvi plan i pridobila što više glasova. Dok u ovom evanđelju vidimo da je Riječ o jednom glasu koji nema ni mikrofona, ni radija, ni TV-a, ni interneta, ni razno raznih portala, Facebook stranica, Twitera,  a ipak je glas koji se toliko proširio, toliko puno obožavatelja pridobio. Što se to krije tako snažno, jako, duboko u tom glasu da je okupilo toliko mnoštvo?

Iz ovog evanđelja možemo izvući par odgovora:

-          Evanđelist Marko otvara svoje djelo riječima: Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.

Autor želi svakog promatrača i čitača zainteresirati za ovo remek djelo koje želi komunicirati i koje objavljuje. Otvara se jedan novi početak, novo poglavlje ljudskoga postojanja, toliko iščekivano i željeno. Novi početak za čovjeka koji je izgubio svoj kompas života, od glasa iz pustinje dobiva jedno poslanje: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze. Čovjek koji je u grijehu, zabludi, bijedi otvaraju mu se vrata nade i mira. Naš novi početak je zapisan u Svetom Pismu. Koliko čitam Sveto Pismo?

-          Taj novi početak je okarakteriziran  i nazvan „Evanđelje“ Radosna Vijest toliko iščekivana.  

Ona se utjelovljuje u osobi Sina Božjega Isusa Krista. To je živi Bog koji dolazi u susret čovjeku. Kako bi ta Radosna Vijest našla mjesto u nama „glas“ nas poziva na obraćenje i odbacivanje grijeha od sebe. Radostan je čovjek onaj koji je bez opterećenja zloga i bez sudjelovanja u zlim djelima. Čista i ponizna srca možemo uživati u Božjoj blizini i radosti. Bog toliko iščekivani daje čovjeku nadu, oslobađa ga od vječne zarobljenosti zloga i nanovo ga rađa iz vode i Duha Svetoga. Koliko se često i iskreno ispovijedam?

-          Glas koji viče u pustinji pun je poniznosti. Poslije mene dolazi jedan koji je jači od mene.

Nisam mu dostojan odriješiti remenje na nozi.  Čovjek voli „iskreno ponizna čovjeka“. Poniznost je karakteristika onih koji žele dobro drugih, oni koji uživaju gledajući druge kako žive u miru, blagostanju. Koliko sam ponizan?

-          Ivan je proveo u pustinji određeno vrijeme i doživio živi susret s Bogom ne naviješta više

sebe, on govori o Njemu, Kralju, Otkupitelju, Spasitelju. On poziva i nas da u ovom vremenu došašća, iščekivanja i mi nađemo vremena za mir, tišinu, molitvu. Da mi budemo taj glas koji viče Istinu. Koliko se molim za bližnje i koliko me molitva sjedinjuje s Bogom i čini sposobnim za ljubav prema bližnjemu?

Sam Ivan govori ja vas krstim vodom a poslije mene doći će onaj koji će vas Krstiti Duhom Svetim. Onom ljubavlju koja nikada ne prestaje, ljubav koja se ne umara nego iznova se daje i oživljava i vodi u vječnost. Neka je svima blagoslovljeno ovo vrijeme dolaska Krista Gospodina.